Morje, morje…

3K

Svevišnji mi je uz tvrdu glavu (preneseno), moć sablažnjivo snažnog podriga te vilenjački osmijeh darovao i još ponešto.
Jedna od tih sitnica je i talent za ulov riba i svega morskog.
Kad bi se, nedobog, probudio na toplom pustom otoku, ne bi tu nikakvog problema bilo za barba Ribu – štap ili udica ili pak samo nož i maska i eto papice, od školjkaša, preko glavonožaca do riba i svega ostalog.

Da ne spominjem priču s komiške rive kad sam ispred začuđenih Smileta i DMJ-a rukom, ne smočivši se – izvadio hobotnicu.

Elem, dosta o mom autu, svaka medalja ima i drugu stranu.
Ova je ta, da mi se nikad nije dalo čistit ništa, od dagnje do zubaca.
Kad bi ulovio kilu-dvije kneza, špara, piraka i kanjaca – to bi odma hitio babi i smatrao stvar riješenom.

S babom i pokojnim didom bi u Gradini provodio vrijeme od 15.6. do cca 20.7. a onda bi bijeli ko kreč uletili starci s daškom Zagreba i dosadnim pričama kako su ove godine ipak došli preko Obrovca a ne Mostara ili obratno, čemu bi se baba i dida veselili a ja razmaženko čekao da povade poklončiće.
Drugi dan bi ih se već zasitio, otišo krstariti po okolnim valama s udicama i vratio se navečer opet s kilom sitne ribe.

Ali, s dolaskom starog, promijenio bi se i dežurni čistač ribe, koje je bilo i puno više kad bi ukebali neku oradu, ušatu ili dajbože brancina u vršu, dvije ili tri, ovisno kolko bi ih naivnom didi pokrali lokalni pederi.

Kao balavom dvanaestgodišnjaku tada mi nikako nije bilo jasno zašto moj stari između simpatične, neobavezne komunikacije na terasi u hladu borova sa svojom zakonitom, punicom, puncem te megarazmaženim derletom i druženja s nožem, daščicom i kantom svježe ribe – uporno bira odlazak na stijene ispred kuće.

Od utorka sam na godišnjem.
Kolektivni, 15 dana.
Raspodijelio sam to na 7 dana u Kukljici s Rokom i 7 dana sa starcima na Korčuli.
U Kukljici ću biti gost majke moga djeteta koja ne želi ići u goste mojim roditeljima, a ni dati mi sina sa sobom, tako da za par dana nastavljam solo prema jugu vidit matorce koji već duže vremena bedinaju staru baku koja nije u dobrom izdanju, pa me strah i pomisliti a kamoli reći kako bi se sve moglo završit.
Dakle, ja nisam sretan što neću bit malo više sa starcima a ni malo više s klincem.
Moji starci neće bit sretni jer neće vidjet dugo mene, a klinca uopće.
Moj ex-punac bi na cjelokupnu situaciju samo rekao – nemoš bit i pošten i je***, pa sam djelomično kiselkast sve dok ne vidim Rokov osmijeh.

Do odlaska na Korkyru Negru tako fino uživam u jutarnjoj kupnji i pozdravljanju lokalnih udova i didova, kuhanju, spremanju i odnedavno proširenom vokabularu svog najdražeg Juniora, malog Cendre Knege, Jimmyja Cendrixa Nevoljkog Prvog kojem se ne da u more iako mu je isto na 500 metara, grrr…
I istovremeno provodim ANP (Anus Recovery Period) sistem prehrane baziran na lešo povrću i maslinovom ulju te bez alkohola i ičeg ukusnog za popit. Mrmlj…

Digo sam se jučer u 8.
Skuho kavu i zapičio na plac, kupio tri BBB-a (braću blizance brancine), peciva za doručak, brdo povrća, oznojio se do doma i uskočio Krmeljku dat pusu u krevetac.
Doručak, kavica, kakica, puhanje balona za bacanje s terase i pogled na vrećicu u frižideru.
Braća brancini me gledaju onim tupim mrtvim okom koje još nije mutno al bi moglo skoro, i kao da kažu – “kaj je šupak, oš nas čistit il da se usmrdimo?”

Uzimam daščicu, vrećicu s ribom, dvije čakije i rajnglu u koju isti uzgojislavi jedva staju.
Sjedam na obalu, toćam noge u more, stružem lustre od repa prema glavi i igram s malim klinkujama i kozicama koje me drkulje po nogama.
Hranim galebove črevima, more me tu i tamo iznenadno zalije po jajima, uživam u toplini sunca i škiljim u desnu dojku iritantno sisate Slovenke ni trinaest metara zračne linije nadesno ni ne osjećajuć kako umjesto škrgi pilim svoj nokat.
Pogađam apsolutno nenamjerno najhrabrijeg galeba brancinovom gušteračom u predio između očiju i kljuna i umirem od smijeha dok se ovaj migolji te zaključujem da je pogolemi nadrkati rak ipak preblizu mojem trećem testisu, vadim ribe i opremu i gibam radit vatricu…

Pa se vrnem hitit u more i tabam 19 metara baterflaja.
Jesemti, svakog leta metar kraće.

Anyway, tak mokar i slan, trgam izdanak komorača, grickam, grlim Juniora i odgovaram na desetak «Zaštoa» i mislim si – nije savršen, al dobar ovaj život nekad…

PS. Kak idem s Igijem na Maidene, a prvi trajekt za nazad za Korčulu je oko 9 ujutro, traži se dobra duša da hiti na meko dva pitoma raspjevana tuljana  razveseljena koncertom i nažuljana Žujom.

Dida, ak se možemo stisnut na onaj kauč, pjevaj…