Princeza busa

Princeza busa Zbog dekintaže ostavih Clia u Zagrebu.I tako se vozim hrvatskim busevima s mirisima prošlosti (na mom su sicu bar dvojica umrla, a par njih se pokvarilo), zvukovima narodnih radija i okusima kava s toplim mlijekom na nasilnim postajama iako naručiš s hladnim…A drčni ti vozač Puntamika lajna prijeti što si stigao u 8.58 a bus kreće u 9, i kakav je to način.A koš za smeće mu prekrcat, a on si puši u toku vožnje i psuje sve živo dok siroti đizs aritmično poskakuje na plastičnoj krunici…E djeca ti se uranom pikulala, debilčino, ali nema veze, kako bi to mudro rekao moj sve obrazovaniji Junior. Elem, zavalim se u strgano sjedalo, neuspješno pokušam dić ručku, s noktom pritom skinem tri žvake ispod sjedala (ona s aromom borovnice se čak činila i jestivom… da smo opet u 1978., ne znam ko bi odolio, eheheh), nekako se smjestim, kad ni metar od mene – anđeo.Dvadesetak godina, duga gusta kosa, spava razbacana na dva sica dok joj divlji pramičak bježi nesputan poput snova što joj maštom lete.Kao i desna d(v)ojčica također, što i nije toliko bitno koliko nevjerojatna  ljepota lica. Pitate se što stari rastavljeni prdonja koji preksutra puni 38 ima tu gledat uspavanu predivnu nejač, ali kad je život tako kratak, a toliko malo lijepih ljudi srećemo zbog posla, gužvi, sranja, obaveza i ostalih lanaca koji nas razjapljuju od posla do stana…I onda ovo…Iščaših vrat, ubijam se od taktike kako prići i uspostaviti konverzaciju – mislim, ono, od malo benignog koketiranja nitko još nije umro.I konačno, savladana zavojima i lošom vožnjom, ona se budi.Skida šeširić i mazno se isteže pokazujući svijetu i meni prekrasne zubiće koje je netko uporno više puta dnevno trljao tijekom mladosti kako bi sad glumili bisere na najljepšoj kamenici univerzuma.Uto stajemo, šofer nam nakon pola sata vožnje daje pola sata pauze za svoje fileke, ona izlazi, izlazim i ja.Skupljam hrabrost, prilazim joj a ona se okrene prema meni, nasmiješena…Pogleda me skamenjenog u oči i – žica vatre. Par minuta kasnije, dok kenjuckam u dvokunskom birtijskom zahodu s pogledom na inteligentne grafite lokalnih debila, tipa «Ja san hevimetalac, ja san u kur*u – Iron Maiden» «Anka je kurba» ili «Peder puši za pare – 098….», razmišljam ne bih li se i ja trebao prestati duriti, konačno se prikloniti trećini čovječanstva i lagano početi trovati glupim nikotinskim štapićima.Bljak, odvratnooo… E, sad mene zanimaju tri stvari:1. Kak joj zubi mogu bit tak beli kad fuma, i jel mudro izbjeljivat iste jer su mi lagahno požutili od starosti2. Kako se zovu one žvake s kraja sedamdesetih kojih je bilo za kupit u kioscima uz bazooke, cigarete i one konjske softice. Bilo ih je od limete i naranče, mislim da su bile slovenske…3. Kako maknut tvrdokornu (glupog li arielaškog izraza) fleku od dagnji na burazu s najdraže majice PS: Puno hvala Branki što me pustila plivat na Biogradski maraton iako se nisam prijavio na vrijeme. Obećavam da ću dogodine plivat ko čovjek, a ne ko retardirani drozd. Moli se pošteni nalaznik da mi vrati slezenu bez koje sam osto kod bove, fala.  A još se stignete prijavit i na Kukljiški mini-maraton, na kojem me ipak neće biti da branim prošlogodišnje srebro. Jer ga ne bi obranio…  Još pet dana do megd… Mejdena. Uf…