13. veljače – Svjetski Dan radija…

Klasa Hedonist, Radio 101, bilo je sjajno raditi nešto novo dvije godine...

by Ribafish
0 komentar
Mobitel je zazvonio, javila se Maša i rekla da ima ideju da budem radio voditelj i pričam o klopi i cugi svake srijede od 16-17.00 u eteru Radija 101. Čovječe… Em sam Omladinski slušao od samih početaka (i skinuo se s RVG-a), osvojio 1984., na nagradnjači prvu ploču Zabranjenog pušenja s potpisom, malkice bio zaljubljen u Silvera, više u Grgu, najviše u tete voditeljice koje sam samo zamišljao, snimao srijedom nakon treninga na kazete ranu Zločestu djecu, i eto… Rekao sam da!
Par dana kasnije smislio sam ime Klasa Hedonist, i počela je avanturica duga s prekidima skoro dvije godine. U početku sam bio katastrofalan: ili se dernjao, ili fulavao mikrofon jer sam se klatio na stolici, glas je bio poput Graškinog kad skviči nikokaojaaa, a najgore od svega – nisam opće bio duhovit, što me inače navodno krasi nakon dvije pivice ili gemišta.
No, Maša je bila uporna, dečki tonci imali razumijevanja, pravi voditelji me tapšali, ja se konačno nekako uspio prilagoditi da smijem maksimalno pričati do pet minuta u komadu jer reklame i zakoni, a onda su nakon prvih tema (burek, pizza, burgeri) i čak i popularnosti, počeli dolaziti i pravi gosti, Vrabec, Mate, Ožegović, Špaleta, pivari, vinari, sushi majstori, nutricionisti, radili smo i krafne uživo, a izrazito sam ponosan što sam ugostio veličinu, sjedio kraj velikog Andreja Barbierija i imao čast slušati što je taj veličanstveni znalac imao za reći o gastronomiji, pokoj mu duši…
Kako to obično biva, ljudi su zavoljeli Klasu Hedonist, pogotovo zbog dobrog odabira termina taman kad se škvadra vraća doma kroz gužvu pa gladna slini na savjete o ćevapima i filekima, ali radio je propadao iz dana u dan, lova je bila mizerna, stisli su me na pravom poslu i jednog dana su ugasili emisiju, a ubrzo nakon toga i radio, koji je sad na istoj frekvenciji postao samo jedan od onih deset istih s istim pjesmama, temama i glasovima za koje nikad ne znam koji je koji.
Zvali su me s jednog drugog radija da radim to isto kod njih, ali život je otišao u drugom smjeru, tako da se eto dva dana nakon svjetskog dana radija, s lijepim mislima vraćam u tu 2015., 2016. ili 2017., sad više nije ni bitno. Još da su mi bili dali da puštam svoju mjuzu, eh…
Uglavnom, hvala puno ljudima s kojima sam radio (većina ih je sad na Radio Tvornici), smijao se, učio i rastao i koji su mi pomogli da shvatim koliko je to težak, i zahtjevan posao. Idemo dalje, voli vas Riba…

I ovo bi vam se moglo svidjeti

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.