Željko Garmaz: Zbogom brljama, interview
Garmaz je jedan od onih likova koji će zbog sladoleda s pivom, rakije od piva ili tako neke sulude ideje potegnuti stotine kilometara i neće stati sve dok ne proba i to pretoči u priču. Divan, neumoran lik, pojačan isto takvom suprugom, najnoviji je projekt posvetio rakijama, konkretno novom valu slavonskih žestica koje se više ne peku samo da se ispeku, nego im se posvećuje ozbiljna pažnja. Postavio sam mu par brzinskih pitanja, a vi istom brzinom – nabavite „Zbogom brljama“!
Kao prvo, divna naslovna ilustracija, tko je kriv?
Slavonac, veliki Leo Vinković, nekada jedan od najinventivnijih karika studija Lega Lega, a sad pokretač i vlasnik Studija 33, dizajnerske agencije koja se u kratkom razdoblju izborila za impresivan portfolio u kojem se nalazi, primjerice, kompletan vizual za Destileriju Jedna, Domagoj Vida i njegovi suhomesnati proizvodi objedinjeni nazivom Sin ravnice, pivovara Legionar, brending NK Osijeka ili, pak, dizajniranje modne marke „Fckbl“, odnosno Fuckable, ženskog handmade brenda iza kojeg stoji Ines Shehu. U svakom slučaju, Leo je Slavončina u svakom smislu te riječi, a to podrazumijeva i ljubav prema rakiji.
Koliko si spremao brlje?
Pola godine, taman onoliko koliko mi je trebalo u slobodnim trenucima iskrasti se iz Osijeka i obići 30-ak destilera diljem Slavonije, Baranje i Srijema, od Iloka na krajnjem istoku do najzapadnije Pitomače ili Ivanova Polja nedaleko od Daruvara. Radni naziv knjige je bio malo širi i glasio je ovako: „Zbogom brljama u bocama Coca–Cole s Fantinim čepovima“! A upravo takva pakovina bila je standard slavonske rakije, moji tast i „tastatura“, sjećam se, godinama su u takvim bocama kupovali šljivovicu kod čika Rade u Hrkanovcima. Onda se pojavila Jedna, Dinkova destilerija, s avangardnim pristupom prezentacije slavonske rakije, i ništa više nije, niti će biti, kao što je bilo. Može Jedna sutra i propasti, a neće, jer Dinko je preozbiljan – od alkoholičara je postao radoholičar, njegov put će se izučavati kao klasični case study novog početka slavonske rakije.
Otkud inspiracija?
Pitajte Dinka Romića iz Jedne, poglavito njegovog punca Dragu Šurinu, koji su me dugo, sigurno dvije godine, nagovarali da se pokrenem i shvatim da je rakija prošlost, sadašnjost i budućnost Slavonije. Oni su jako voljeli čitati moje vinske priče i dugo su me uvjeravali da je rakija još slavonski autentičnija.
A tu je i moj zagrebački prijatelj, Gastronomad Robert Ripli, koji je, u stvari, prvi izgovorio da bih, nakon Vinskih priča Slavonije i knjige o kulenu, slavonsku gastro trilogiju trebao zaključiti ukoričavanjem knjige o slavonskoj rakiji. O tome je on opširno i pisao u predgovoru Brljama.
Kad sve zbrojim i oduzmem, rakija mi je bila izazov kojeg sam na kraju prihvatio. I ponosan sam što će se Zbogom brljama moći doživjeti i kao svojevrsni dokument vremena i podsjetnik na neko vrijeme kad su slavonski mladci prihvatili tradiciju za svoj posao budućnosti.
Ima li nešto što ne piješ, kakav si uopće sa zdravljem?
Nisam prije konzumirao rakiju, sad mi nije mrska, trebao sam, valjda, napisati knjigu o rakiji da bih sam sebe uvjerio koliko sam bio u zabludi. Tako je bilo i s Vinskim pričama, do slučajnog dolaska u vinariju Stipetić u Iloku, a bilo je to u mojoj 40 i nekoj godini, nisam bio popio ni kap vina u životu. Definitivno, što sam stariji, sve sam skloniji kušanju svega i svačega.
A zdravlje? Sad sam se sjetio jedne prispodobe koju su mi ispričali prijatelji iz mađarske vinarije Sauska. Naime, njihov enolog zadužen za proizvodnju pjenušaca, legendarni Regis Camus, čovjek koji je prije odlaska u mirovinu i dolaska u Sausku, 8 od 10 godina bio proglašavan najboljim podrumarom Champagne, za radnog vijeka čak tri puta je morao raditi generalni remont zubi, toliko su snažne kiseline kojima se izlaže kušajući šampanjce u različitim fazama proizvodnje, primjerice, Rarea, šampanjca kojeg je on osobno potpisao.
Željko Garmaz predstavlja: Vinske priče u epizodi Bosna i Hercegovina!
Nisam ciljao na zube, al’ ‘ajde… Što je Zbogom brljama i kome je namijenjena?
Važno je naglasiti, i to treba jasno i glasno ponavljati – slavonske rakije nisu više samo brlje. Slavonske rakije nisu više samo šljivovica. Slavonske rakije su postale nova prepoznatljivost istoka Hrvatske. Proizvode se od desetak vrsta šljive, kruške – viljamovke ili divlje, dunje, marelice, ima ih i od breskve, meda, različitih sorata grožđa, ali i od piva i – kamilice. U Slavoniji se proizvodi i dvadesetak različitih ginova, neki su sa šljokicama i svjetlucaju u boci i čaši, ima likera od 69 vrsta trava, kao što postoji i Planinkovac, kaptolska inačica pelinkovca, te whisky. Slavonija uskoro dobiva i svoju prvu votku. Samo u Slavoniji vinjak čeka čak 17 godina da izađe na tržište, kao što jedino u Slavoniji komovica stara čak 40 godina tek sada pomalo okončava svoj višedesetljetni boravak u hrastovim bačvama.
Slavonska rakija na velika vrata, ponovo, postaje sinonim Slavonije. Baš kao što su kulen i vino. I tim redom – rakija, kulen i vino, mogu se smatrati slavonskim svetim gastronomskim trojstvom. U knjizi Zbogom brljama – novi početak slavonske rakije, dao sam si truda i obišao skoro 30 slavonskih destilerija koje su, u najvećoj mjeri, posljednjih godina tek započele svoj životni put. Dojmovi su fenomenalni. I daleko od otrcanih stereotipa u koje se rakija donedavno svrstavala.
Zbogom brljama je knjiga o slavonskoj rakiji, ali to je i svojevrsni slavonski brevijar, jer kroz brojne priče o destilerima slažem puzzle cijele Slavonije na svoj reportažni način. Bio bih presretan kad bi nečija od ispričanih životnih priča iz knjige poslužila kao putokaz nekome da se posveti proizvodnji rakije.
Kakva je situacija s rakijama u Slavoniji, kakva u ostatku Hrvatske?
Koliko sam uspio upratiti hrvatsku destilersku scenu, a utvaram si, što bi rekao pokojni Ćiro Blažević, da sam o tome stekao valjanu sliku, Slavonija je lokomotiva rakijaške scene u Hrvatskoj. Ostatak Hrvatske je u ginovima, likerima i industriji, Slavonija je sačuvala i digla na još višu razinu svoju rakijašku prepoznatljivost. U Slavoniji se i danas pije iz čokanjčića, što su Leo i njegovi genijalci iz Studija 33, a tu mislim ponajviše na Marija Majkića, sjajno iskoristili za naslovnu stranicu.
Gdje se u svijetu piju najbolje rakije?
Srbija, bez konkurencije. I tamo se pojavio neki novi val destilera koji su rakiju odlučio pozicionirati tamo gdje su oni najbolji na svijetu. I u cijelu priču su utkali toliko duha da se ne možeš ne nasmijati kad te netko ponudi Šamarom, „jedinim koji miluje“, ili doživjeti sladostrašće pijenjem šljivovice Mileta Tice iz sela Prislonica u podnožju planine Vujan. Kod Srba mi se sviđa taj njihov nadmeni i pobjednički gard kad je u pitanju rakija, a upravo je Mile Tica izgovorio da je šljivovica za rakiju ono što je Mercedes za automobile! A kad prođete trgovinama beogradske zračne luke, onda shvatite da su oni cijenama svojih rakija, koje nisu jeftine, pokazali koliko treba cijeniti nešto što se smatra najboljim na svijetu.
Kakve festivale rakija ima Hrvatska, kakve regija?
Donedavno se festivalski dio veličanja rakija svodio na seoske smotre, kirbaje, šatore, tamburice i pratnju kulenu. Odnedavno, rakija i destilati, pojavom festivala poput ZGRAPPA ili GINISTRA, traže svoje zasluženo mjesto pod suncem i drukčiju percepciju. Nekako nezabilježeno prolazi, barem kad su u mediji u pitanju (a možda i zbog nemogućnosti reklamiranja rakije u medijima?), jest činjenica da je u rakijama svoju poslovnu nišu otkrio Tonči Huljić, ponajveći estradni nos za novac, a koji je u suradnji s Maraskom pustio na tržište cijelu liniju rakija Madre Badessa!!!
Gdje vidiš rakijsku scenu za pet godina?
Bitno napredniju, inventivniju, tehnološki opremljeniju i spremniju uhvatiti se u koštac s reliktima prošlosti koji i danas dominiraju – pohlepom i neznanjem.
Duh je pušten iz boce, nitko više ne može biti gluh i slijep na priznanja koja naše destilerije zavrjeđuju na najvažnijim međunarodnim valorizacijama destilata. Alo, pa Hrvatska je, primjerice, na IWSC-u u Londonu već skoro dosegnula savršenstvo zasluživši za jedan liker od lješnjaka nevjerojatnih 99 bodova!!! To je uistinu potvrda pravog puta naših destilera, kao i okidač za mnoge nove destilere koji tek odlučuju ući u tu utakmicu.
Koja je realna cijena vrhunske rakije?
Onoliko koliko je netko spreman izdvojiti novca za nju, vrlo jednostavno. Kao i za vino! Zato će svijet brlja opstati, jer ugostiteljskoj pohlepi, prije svih, odgovara kupiti jeftino i bez računa, a skupo prodati. Meni se jedan prijatelj, destiler, žali da je na nekoliko mjesta na kojima se prodaju njegovi destilati otkrio ispod šanka brlje koje konobari pretaču u boce s njegovim etiketama!?
Hoće li Hrvati početi piti skupu i kvalitetnu rakiju, ili će se kao i s pivom i vinom držati onih na sniženju?
Mi koji pišemo o tome malo idealiziramo cijelu priču, jer ni u Francuskoj ne piju svi Petrus i Don Perignon. I najpoznatiji hrvatski vinari ne žive od svojih najboljih i najrazvikanijih vina nego od vina iz linija za koje niste ni čuli. Ono što me raduje jest činjenica da hrvatska „najlošija“ vina bitno su kvalitetnija nego što su nekad bila te da se za masovnu litrenku nekih od tih vina ne mora potrošiti bogatstvo, a pritom se ta vina mogu konzumirati sa zadovoljstvom. Ili barem u sjajnom gemištu, ha, ha, ha.
Svaka zemlja ima, i uvijek će imati, svojeg „Ribara“, uvijek će se kupovati „Ždrepčeva krv“ i „T’ga za jug“, ali, zaboga, nisu svi ljudi Master of Wine s novčanikom toliko dubokim da uvijek u restoranu mogu naručiti Barolo ili nešto ekstravagantno skupo. Koliko para, toliko muzike! Vina, kao i rakije, uvijek će biti za svaki džep. Poanta je da se ne smijemo prestati raditi na profilaciji publike koja će shvatiti kako ona izreka – „Život je prekratak da bi pili loša vina“, uistinu ima smisla.
Gdje se, kako i kada može kupiti tvoja knjiga?
Pratite na društvenim mrežama, uskoro ću krenuti na turnejicu na kojoj ću predstaviti knjigu. Tko nema strpljenja, neka me nazove na 0916400527 ili pošalje mi mail na adresu zeljko.garmaz@gmail.com, sve ćemo se dogovoriti.
Hvala puno!
