„Majo, kćeri moja, tata je bio na sajmu u gradu i sredio sve, udat ćeš se za malog Peru, mesarevog sina, oni imaju para i stoke, tamo će ti biti toplo i fino, svadba je za tri mjeseca. Ajd mi sad natoči malo medovine, pa pomogni mami oko sijena…“ Malog Peru je njegov otac isto tako iznenadio sličnim riječima, pa su i Pero i Maja otišli plakati na svoje omiljeno mjesto jer su bili zaljubljeni u Đuru i Maricu, ali se ni tada, a ni kroz većinu povijesti čovječanstva protiv toga nije moglo. Kugla se i dalje vrtjela, čovječanstvo razmnožavalo, žene su držale četiri kuta kuće, čekale povratak muža, dizale nejač, muškarac je rintao, što u polju, što u šumi, ratovao za nekog kretena, i tako u krug. Sve do pred nekih stotinjak godina kad je rođena emancipacija.
Žene su se u razvijenijim dijelovima svijeta konačno uspjele donekle izboriti za svoja prava, smjele ići na stadione, glasati, raditi na najvišim pozicijama… Biti ravnopravne, a ne robovi. Civilizacija je konačno evoluirala, ljudi su pokazali da su uglavnom normalni, u nekim dijelovima Zemlje to ide brže, negdje još kaska, negdje se stoji na mrtvoj točki. Ali tu gdje se nalazi naša mala kifla – mislim da je ženama skroz OK, barem sudeći po ogromnoj količini bahatih kučkica koje u štiklama katastrofalno voze prevelike SUV-ove i rade kaos u prometu. Šalim se, naravno, to je tek neznatna manjina koja samo nesebično dokazuje kako se dobro udala, jer unatoč prohujalim stoljećima, ispada da je i danas najbitnije – dobro se udati. Ženama je tako konačno dopušteno da se druži s ljudima iz drugih kasti, vjera, opredjeljenja, boja kože, i osim pokojeg problema sa zadrtim tradicionalistima iz obitelji – slobodno odabere tko će joj biti životni sudružnik. Jer, nemojmo se zavaravati, partnere za brak ne biraju muškarci, nego žene, zar još mislite da nismo shvatili tko vlada svijetom!
No, institucija braka kakvu je osmislila crkva kako bi fino zaradila na obredu i oko njega, kao i kasnijim pokušajima spašavanja istog, danas više baš i nema smisla. Naime, ako me pamćenje ne vara, onaj striko u bijeloj haljini prilikom spajanja dvoje ljudi u brak, izgovara rečenicu „Dok vas smrt ne rastavi.“ E sad, tu dolazimo do problema. Nekada davno, kad je nastala ta rečenica, ljudi su se ženili u dvadesetima, ali i umirali s prosječno četrdesetak godina. Lako ti je bilo izdurati s jednom ženom dvije decenije, ali zamisli da te to očekuje pedeset dugih godina. A ona ti svaku večer predbacuje da pripaziš da se ne ponovi Martinje 1987., ili već nešto što žene uvijek imaju u rukavu kad mi mislimo da sve dobro radimo… Dobro, do sada ste već sve shvatili da sam pristaša ljubavi i zajedničkog života, i protivnik braka kao institucije, kao i da štujem neku silu koja nas održava na Planetu, ali da ne volim fan club koji si daje privilegije da je upravo on glasnogovornik te sile. I smatram da ako se dvoje ljudi stvarno vole, onda stvarno nemaju potrebe ići državnim i svjetovnim birokratima po nekakav potpis ili papir, jer su ta radna mjesta naprosto stvorena za ljude koji nisu u stanju raditi ništa društveno korisno.
Danas je u biti jako teško stupiti u dobar brak, odnosno onaj u kojem će svi biti sretni i zadovoljni. Svi imaju neki rep za sobom kojeg žele skriti, a on kad-tad izađe na vidjelo, opsjednuti smo mobitelima, internetima, minglanjem, tulumarenjima, sitnim prijevarama… Blagodati civilizacije puno više odmažu braku nego što ga učvršćuju – dovoljan je samo tračak sumnje, i uporan sudrug će špijuniranjem svog partnera puno brže i više saznati nego, recimo, osamdesetih. Naravno da vjerujem u ljubav i dvoje zaljubljenih kojima ne treba ništa više od toga, ali kad-tad jednom partneru u vezi postane malkice dosadno, i on ode ili vrludati, ili kopati okolo. I ode sve k vragu. Danas za održiv brak treba imati dvije osobe od povjerenja, poštivanja i pouzdanja, koje se slažu sa svojom i tuđom rodbinom, ispunjavaju obaveze, od kuhinje, preko shoppinga, do kreveta, simetričnom potrebom za izlascima, sportom, ljubimcima i djecom, prijateljima koji nikome nisu naporni, poslovima koji dopuštaju i malo uživanja u slobodnom vremenu… Da skratim, dvoje ljudi koji mogu biti dovoljno veliki da se apsolutno i bezuvjetno posvete zajednici, a usput koriste i usluge vanjskog svijeta. Što je bez krvavog truda, napora i odricanja jebeno teško, gotovo i nemoguće, pogotovo u Zagrebu, Hrvatskoj, cijeloj regiji koja je u golemoj krizetini…
Ali današnji brak ima i svojih prednosti… Ako ste recimo hrvatski celebrity koji živi od toga da se o njemu piše, pa na račun toga sređujete gaže, vi jednostavno morate biti u braku. Zamislite koliko bi naša najslavnija pjevačica morala potrošiti na PR i reklamiranje da nema prčkanja po njenom (izvan)bračnom životu? Dakle, kad izdajete novi album, film ili knjigu, odmah plasirate neku pikanteriju iz braka, i naklada samo raste. Druga stvar, i dalje smo tradicionalisti, nešto malo odmaknuti od plemenske zajednice, makar još triput u EU ušli. I kao takvima, jako nam je bitno da se o nama lijepo zbori, od susjedstva, preko mise, do radnog mjesta. To nam je toliko bitno da smo spremni i ne pričati sa supružnikom, samo da je prema vani sve idilično. Zato i ima još toliko brakova, iako se vara i mrzi na sve strane, ali za selo nam je super.
Treća stvar, prekrasno je kad krpa nađe zakrpu, seksi manekenke tupave nogometaše s previše love, stare prdonje mlade pohlepne droljice, slatkorječivi lovci na nekretnine i miraze naivne nasljednice. A nekad i zlo nađe zlo, kao i što savršeno nađe savršeno, prokleto sam zavidan svim svojim prijateljima, i poznanicima koji imaju savršene, sretne, dobro uređene i mudro vođene brakove. I nadam se i sam jednom takvome, makar me za najsavršeniju od svih, s tijelom Christine Hendricks, pogledom Jenne Jameson i nasljedstvom male Sanaderove ženio dvojnik Elvisa Presleya u crkvi svete Kate od Las Vegasa, jer ipak je sve ljepše u dvoje.
Pa se nadam da je i vama tako, ili da će tek biti, ostavite svađe nesretnim ljudima, i vjerujte u ljubav, isplati se…
1 komentar
Zene su se izborile za ravnopravnost,a onda je dosao HDZ i sve syebao,