Tusta & KUD Idijoti: Kako sam odrastao s bendom i plakao uz film…

by Ribafish
0 komentar
Tusta

Prolazio sam kroz park kasnije nego inače i vidio nekog lika koji je nosio gitaru, i još par njim koji su s vrećicama punim grickalica i jeftinog vina upravo gnijezdili za početak tulumčića. Nešto se probudilo u meni i trenutno sam htio sjesti s njima i zapjevati nešto što je nastajalo od 1980-1990., Azru, Čorbu, Pušenje, Dugme…

Sjurio sam se doma, uzeo dvije kvalitetne boce vina i vratio brzinom svjetlosti. Shvatio sam da sam barem 20 godina stariji od najstarijeg u ekipi, ali fale mi ti dani slobode, spontanosti i jednostavnosti.

Tusta

Taman sam htio izaći iz sjene i predstaviti se, reći da sam donio nešto za tulum i da nek samo oni sviraju pa ću ja već uskočiti. A onda je gitaronoša zapjevao prvu stvar, Krist hoda na žalu, stao i otišao nazad. Vino će čekati neku drugu priliku.

Volim se predstavljati da sam panker, a u biti sam neki roker, s izletima u pop, blagi metal pa čak i klape kad je dobra ekipa. Svjestan sam da se vremena mijenjaju, i da je danas stvarno iluzorno naći ljude koji sjednu u park ili na tulum i vrte Balkan, Dva dinara druže, Nakon svih ovih godina, ili Fikretu, ali nedavno sam bio svjedokom još jednog djelića svoje mladosti i to me toliko dojmilo da moram podijeliti s vama.

Naime, čovjek kojeg sam davno upoznao, a divim se njegovom radu, Andrej Korovljev, posljednjih je par godina snimao film o pjevaču i bendu koji je dio mog odrastanja. Riječ je o Tusti i KUD Idijotima, ekipi koja obitava u svakom studentskom domu, garaži, kvartu i brlogu svijeta, ali samo rijetki otfuraju svoj film tako daleko.

Tusta

Ricko iz Kutine je dilao video kazete s koncertima sredinom osamdesetih, pa smo ih gledali kod Dinka, Buzzcockse, Television, Vibratorse, Satana panonskog (kojeg me bilo strah) i garažne scene naših krajeva. Tu sam valjda prvi put zapamtio Idijote jer je Dinkova baka rekla, koji su to kreteni, što to pjevaju, Hoćemo se tući? Dinkov tata joj je spustio, stara, daj šuti, vidiš da pjevaju Hoćemo C dur. Bila je, naravno riječ o pjesmi Hoćemo cenzuru i tek početku nerazumijevanja tekstova njihovih pjesama, poput Vesna pa hajd’ i Roza umjesto Vesna u haljini roza, i još puno toga, ali zarazni refreni i poruka totalnog bunta i razočaranja sistemom, toliko se uvukla u naše glave da smo uskoro sve te stvari znali napamet.

Bio sam na desetak njihovih koncerata i džaba prao čupetinu da se neka pankerica zaljubi u mene, nije se nikad to iščekivalo, ali kad bi se saznalo, obavezno bismo bili tamo. Sve dok na poganju u Kulušiću nisam dobio koljenom u pleksus, pa se u kombinaciji s gadnim napadajem astme jedva dovukao doma i za neko vrijeme ostavio čaganje na distanci i promatrao koncerte s pivicom iz zadnjeg reda. KUD Idijoti po meni nisu epohalno svirali, mrzio sam njihove prijelaze zbog kojih bi se probudio iz transa užitka poruka koje su slali, ali to je jednostavno bio bend koji sam volio.

Mijenjali su se, svađali, raspadali, sastavljali, bilo je sve manje hitova, a sve više pjesama na albumima, kontrast uvoda i refrena je bio sve veći, i nekako sam upoznavanje s Tustom netom prije koncerta NOFX-a u Preluku, dočekao potpuno nespreman. Sjeo je tamo do mene, sve s onom crvenom kosom i cigaretom, a ja sam se usrao i rekao – bit će još prilike za upoznavanje, uvijek imam tremusinu pred idolima. Oprosti Dubravko Mataković, oprosti Boro Dežulović, inače sam lajav i duhovit…

Nažalost, prilike više nije bilo.

Otišao sam pogledati film o Tusti u više nego polupraznu Kinoteku. Dosta sablastan prizor otužne legendarne kino-dvorane koja je pregažena i zaboravljena kao ovaj grad i njegovi građani. Bilo me strah da film ne bude prepatetičan i šaperovski financiran kao onaj o divnom Divljanu, i utonuo u osamdesete. Prvi kadar, snimak s video kazete, baš kao Rickov, osamnaesta kopija, više se čuje publika nego bend, naježim se i počnem pjevušiti.

Znao sam sve pjesme, čak i prepoznao u jednom trenutku u masi koja je skakala, par puta i suzu pustio jer mi je kroz mozak prošlo stotine trenutaka pred šatorima, na obali, koncertima, tulumima, i ono vječno: Kad sunce opet zađe, i ptičice zašute sve… Urlanje, mahanje šakom prema stejdžu i onda, ludnica, skakanje, divljanje…

Tusta

Zadnji put sam išao pogat na Prodigyjima u Zadru s ekipom iz Križevačke pivovare. Bila je hrpetina ljudi, i kad su pustili Omen, odlutao sam od stada i otišao skroz naprijed. Igrom slučaja, stvar je trajala dulje no inače, a ja sam bio stariji no inače, pa sam uz par ostalih faktora (vlaga, vrućina, pokoja pivica, teren je bio neravan i težak za skakanje), u pola pjesme ostao bez sape i usred 300 skakavaca primio se za noge, presavinut na pola i skroz bez daha. Jedan jako zgodan mladac na čistom zadarskom me pažljivo zagrlio i zaštitio od mase i pitao „Barba, je li van dobro?“ Skupio sam svu snagu i pokazao mu tko je barba, izdivljao još minutu te se išao srušiti na šank.

Nisam bio na oproštajnom koncertu KUD Idijota. Nisam bio totalni fan benda, ali da mi fale, fale mi puno. Koncerti samo takvi, ali koncerti gdje ćeš znati 80% refrena i skakutati kao veselo dijete, danas stvarno toga ima jako malo. Tuste više nema, bend je podijeljen u dvije frakcije, jedan kraj svira i dalje, drugi piše knjige o bendu, nekako mi je falilo dramaturgije i detalja, ali kako je režiser rekao na kraju filma, Tusta je bio sindikalist, fajter, zabavljač, neumorna legenda o kojoj bi se dalo napraviti epizoda kao o Jordanu. Veličina, baš veličina.

I hvala mu na svemu, jer su KUD Idijoti bili nešto najbliže viziji panka i pankerstva kakav sam htio biti. Obavezno pogledajte Tustu, odmorite se, zapjevajte u sebi, popijte loše pivo, sjetite se starih vremena i zovite na tulume s gitarama i starim pjesmama… Hvala Andrej, hvala Tusta, Hvala KUD IDijoti.

I ovo bi vam se moglo svidjeti

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.