Tri dana Azerbajdžana
Baku – Naftograd na Kaspijskom jezeru
Putopis iz najveće i najmnogoljudnije zemlje Zakavkazja, muslimanima okruženim katolicim i pravoslavcima, ljubiteljima votke i šaha koji jedu prepelice i šipče na tavče – objavljeno u Horizontima Jutarnjeg Lista
«Zašto ste bili u Armeniji?», ozbiljnim, gotovo prijetećim me glasom pitao brkati graničar, očigledno šef smjene, na samom ulazu u Azerbajdžan.
«Ono, turistički», odgovorio sam blago se preznojavajući.
Naime, kako je čovjeku u opisu posla da mi ne vjeruje, tako mi ni nije vjerovao, pa sam se osjećao neugodno kao komad janjetine u saborskom restoranu.
«Gazda, meni se ulazi,pusti me, brkova ti!», pomislih u sebi dok sam gledao kako graničar poput profesora Baltazara hoda gore-dolje.
Niti deset minuta prije toga, zgodna službenica je, vidjevši armensku pokraj azerske vize, otrčala tome brkatome šefu, i tada su se obistinile riječi našeg frenda koji nas je upozorio da se takve stvari u ovom dijelu svijeta zbog loših odnosa jednostavno – ne rade.
«U kojem ćete hotelu odsjesti?»
«Pa, privatno, kod prijatelja…»
«Zovite ga! Odmah!», zaurlao je zapjenjeni brko. Ideš, ne bu dobro…
Igre na granici
Nije lako ući u Azerbajdžan, najveću i najmnogoljudniju državu Zakavkazja.
Za vizu treba dobiti pozivno pismo te ga poslati u ambasadu – najbliža je u Beču.
Kada vam se konačno javi osoblje, sa 35 eura i dvije slike krenite na razgovor, te u banku po uplatnicu.
Ne smetnite pritom s uma da se Azerbajdžanci i Armenci ne podnose.
Posljedice najsvježijeg rata oko više obostranih enklava koji tinja zadnjih petnaestak godina, ne samo da nisu isparile, nego su si komšije međusobno pozatvarale i sve granice, i još se ponekad prepucavaju.
Doslovno.
Ja sam, naravno, dva frenda želio posjetiti sve tri zakavkaske države («ako sad ne odemo u sve tri, tko zna kad ćemo se opet vratiti»), pa smo na ulasku u Azerbajdžan iz Gruzije, u putovnicama već imali i armenske pečate.
Par neugodno dugih trenutaka gledao se tako hrvatski trojac s carinikom.
Ljubitelji Seinfelda bi se složili da je čovjek bio isti “Soup Nazi”, a tada je Igor upotrijebio joker «nogomet».
Kad je «Custom Nazi» čuo da idemo gledati tekmu s Gruzijom, oči su mu se otvorile, ali policajac u njemu nije mu dao mira. I dalje uvjeren da smo špijuni koji žele srušiti poredak, vladu, ustroj i ustav azerski, kroz zube je protisnuo “Who plays in your group?”.
I tu smo ga kupili. Još nas je sprdao kako smo na EURU popušili od Turaka, a mi smo uz smješak broj 32 i izgubljenu litru živaca konačno prešli granicu.
A što sad, ipak mu je to posao, iako, mogli bi fakat biti malo mekši prema strancima.
Tek dan kasnije, Igor se usred večere lupio po čelu i rekao – «Zaboravili smo mu nabrojat Latviju…».
Ali tada smo se već s guštom divili Bakuu.
Baku
Šećemo uz sam Kaspij po prostranim, teško prelazivim bulevarima bježeći od nemilosrdnih vozača.
Neftcillar prospekti, beskonačna riva-šetnica od skupog bijelog kamena uljepšana je čudesno šišanim drvećem i kaktusima, te načičkan luksuznim hotelima i trgovačkim centrima.
Blještave nove zgradurine uglavnom zjape prazne – iako je kvadratni metar poslovnih prostora svima preskup, svejedno se stalno grade nove i nove.
Poznato?
Što se tiče voznog parka, na deset Lada dolazi jedan prototip Lexusa, Porschea ili nešto iz ultraskupog ranga. Sredine nema.
Gradski prijevoz izbjegavajte, nije moderan a ni siguran.
Kao u Dresdenu 1948. Iako u ovoj, ljudima i površinom gotovo dvostruko većoj zemlji od Hrvatske, glavni grad ima dva milijuna stanovnika, na crno ih ima puno više – svi žele u obećani, velebni Baku.
A kako smo došli tijekom proslave Novruz Bayrama, praznika proljeća, sve je bilo krcato.
No, pošte nisu radile taj tjedan, pa smo razgle slali iz Zagreba.
Vjerojatno najbolji vodič za turiste (uz knjige Roberta Pauletića i Borisa Veličana) Lonely Planet, smjestio je Baku u Top 10 svjetskih destinacija za noćni provod.
Noćnih klubova ima na pretek, možete birati od žive glazbe od jazza, popa (Finnegan) do rocka (Otto), a zbog vjetrovitih noći, i prijateljice istih vrijeme ubijaju po klubovima.
Ali, srećom, ne prilaze.
Najveći problem tulumarenju predstavlja paklena skupoća.
Sve je u Bakuu trostruko skuplje od susjednih Erevana i Tbilisija.
Kada su Azeri strancima dopustili bušenje nafte u Kaspiju, bogati su Britanci u nekoliko godina podigli cijene svemu.
Prema Bloombergu, Baku je uz Berlin i Beč 2009. bio najskuplji grad na svijetu.
Vrhuška se na crnom zlatu obogatila, a narod se nekako snalazi, iako je uglavnom gladan.
I sve to pod krinkom velebnih hotela, zgrada i – zidova.
Naime, od aerodroma do grada, i diljem cijele zemlje proteže se trometarski zid od cigle presvučen skupim mramorom i osvijetljen lampicama.
Kako smo saznali za šankom City Puba od konobarice Natalyje, to je tradicionalni muslimanski običaj zaštite privatnosti, ali i način da se prikriju siromašni slamovi – Baku je trenutno najveća građevna površina u Euroaziji, i ogromne količine novca se troše na nebodere okružene blatnjavim cestama i siromašnom rajom.
Upravo sam čekao pol sata da imageshack smanji slike, ali me ignorira, pa fotke pogledajte na fejsu na mom profilu. Ima neko neki bolji sajt za prebacivanbje fotaka?
Nastavak za koji dan
7 komentara
Kaj bu nastavak u Stilistu?
“Baku je trenutno najveća građevna površina u Euroaziji, i ogromne količine novca se troše na nebodere okružene blatnjavim cestama i siromašnom rajom. ”
-kako mi to poznato zvuči iz Ulaan Bataara, isti slučaj, ogromni neboderi u prašini i okruženi šatorima jurtama, a ljudi idu po vodu s kolicima i kanistrima…
Čemu služe ona vratanca iza čučavca?
-nastavak je u jutarnjem
-i ulan bator grade? ja mislio da će to ostat kraj svijeta zauvijek… kaj su naftu našli?
-vrata su spremište za metle – moro sam uć…
aj provaj fotke u http://tinypic.com/
pozz iz ST
Frend mi bil tam, veli da su ponegdje u dvoristima ili izmedju susjednih kuca naftne crpke, tzv. “konjske glave”, usred grada, si ih videl morti?
Ja mislio da vratanca služe da zbrišeš a da ne platiš baba seri.