Tragovima Gize – do Stubaka pješke preko Sljemena

1,7K

Netom nakon što se popeo iz Zagreba na Sljeme i onda dalje pehaka skroz do Stubaka na otvorene bazene, Giza je prvi put u životu preronio pedeset metara u komadu, izašao kraj cure u koju je bio zaljubljen i toga trena postao najsretniji čovjek na svijetu.

Tako nekako završava Zvižduk s Bukovca, jedna od najdražih knjiga mog djetinjstva.

Još malo pa ću je pročitat Roku, tako je lagana, vesela i pozitivna.

Iako je njen autor nakon toga uronio u sivilo.

Al nije pao tako nisko kao autor još dražih mi Smogovaca, nego – penjanje na Sljeme.

Išlo se jedno vrijeme svake subote.

Sendvič u ruci, gemištec u ruksaku, sat i pol od tunela do negdje gore, nogač, frizbi, gitarica, grah, grah s podmornicom za imućnije, sanjkanje, grudanje, ragbi…

Al se nekak izjalovilo.

Ne, Sljeme nije bandićevsko šminkanje za medije.

To je nekakva opća kultura svakoga tko voli ovaj grad.

Baš kao i one dvije navedene knjige.

I tako ja barem 20 godina sanjam kako ću jednog dana pred tunelom okupit ekipu i krenut u sedam ujutro na marš na Zagorje i nakon puno hodanja smlavljen se uvalit u toplu bazenčugu oko dva, pa predvečer vlakom nazad…

Da, brat bratu sestru, nekih šest sati jakog hoda bez većih odmora za gembač.

Zvuči opako, al takvi su planovi najslađi.

Pa sam u nedjelju odlučio ideju počet provodit u djelo.

Doduše, prvo sam otišao markirat stazu, pa sam uvalio finu guzu u novu Seat Bocanegru automatic s više konja nego što ih u saboru sjedi

i zapičio s nasljednikom svega vrijednog solo na planinčugu s nadom da bar gore ima sunca.

Junior mi inače nije nešto drpićoidan,

neće ga dribling ni skočnost, a umjesto beskrajnih livada Medvednice – bira šljunčane i pješčane staze na kojima gradi ceste i kućice za loptu.

Ko krtičnjak.

Kraj kilometara livada…

Ah ti geni.

Raspuca se samo kad je u blizini nešto lomljivo ili skupo.

Isti tata.

Koji je uspio neki dan odložit nepopijene dvije tablete omega kiselina i jednu na vitamine na toster.

Upaljeni.

I pokojni, ode mu duša u Valhalu uz smrad čete prženih inćuna u ulju olinjale foke…

Ali sunca ni gore nije bilo, pa kad je malo zapuhalo, rekoh:

«Rokijana, ajmo na topli grah s podmornicom!»

«Neću, hoću da mi ti kuhaš!»

E sad, jel to zato jer tata savršeno kuha ili jer za tih čuku vremena Rok gleda Jagodicu Bobicu, Micu Brusnicu, Knuta Grejpfruta, Lara Nara, Nušu Oskorušu, Dadu Avokada, Đorđa Grožđa i inu debilad – teško ćemo saznati.

Al da otkida na blitvu s maslinjakom i češnjakom – otkida!

Pa smo krenuli na zagorsku stranu.

Tamo di su rakijom shrvani onomad krenuli i Meki i Denis, ali ne namjerno.
No to je ionako druga priča…

Ljudi, prekrasno.

Nježan i blag spust, predivna šuma, nema gužve, priroda kao iz bajke…

Neki drukčiji mir.

I onda neka tabla i civilizacija – Pila, i neki ranč iz snova.

Sve u drvu, seksi barake, miris dima, zelenilo, sunce…

Bocanegra prede ko mače na cipla (hvala drugu Seatu što mi ju je dao na probnu vožnju, jes da smo i ja i Rok prekrasni kao takvi, al su nas nešto stalno gledale neke plave zgodne tete, a čak su i dvije curke rekle svojim dečkima da idu u krasni jer su došle brat kestene a ne divit se nekoj makini, a oni su se divili našoj makini!), a mene vataju snovi da si kupim automatika jer mi je nakon dva dana sve sjelo i nisam više trzajima plašio ljude na semaforu.
Sa cd-a sviraju Postolari, cuclam mandarinu i buljim okolo, Rokislav polako ali sigurno tone u san…

Dolazim do Stubaka.

Gledam i zamišljam, nekak me love oni trnci kao kad otpratiš doma curku do koje ti je jako stalo i ideš prema doma i lebduckaš…

Pada odluka!

Datum polaska je 1.7.2010., okupljam sve ljude dobre volje da krenemo putevima Gize prek Sljemena na kupanjac u Stubake.

Ronjenje nije obavezno…

Uostalom, jel još rade bazeni tamo?

Zainteresirani?

Slušam!