Jedna večer u vinariji i okolici s bračnim parom Tomaz nešto je što se teško zaboravlja.
Anegdote, doživljaji, putovanja, muke oko terana, natjecanja… Naravno, sve to uz sjajnu spizu i njihova vina koja su ove godine Hrvatskoj donijele najviše medalja s Decantera ostat će mi umemorirano kao jedan od najljepših dana ove godine.
Probali smo puno toga, opustili se, nekako ušli u te mirise i arome podruma, bačvi, zemlje i vinograda, završili u dvorištima i na parkinzima među golemim punim inoksima koji čekaju skoru selidbu u novi prostor, i sve to s čašom u ruci.
„Hoćemo li se kladiti da dogodine osvajam još jedno zlato na Decanteru?“ pogledao sam u Klaudija koji mi je pružio onu svoju veliku šaku kakvu imaju samo ljudi koji stvarno žive i stvaraju u vinogradu…
„Dogovoreno!“, ruke su stisnute, pozdravili smo se sa supružnicima Tomaz i polako krenuli na počinak. Dok sam lijegao u krevet sa slikom Motovuna i okusom nečeg teško ponovljivog u ustima, u glavi mi je zvonilo samo jedno – kakva vina…
Za nama je bila jedna duga večer ispunjena sjajnim domaćim narescima (ako je ostalo štogod od dvije godine starog pršuta, najtoplije preporučujem, iako, kako mi je krenulo te večeri…), pričama, ljudima i naravno, vinima, savršenim odrazom impozantnog podneblja u centru Istre, zemlje i loze koja već godinama osvajaju nagrade na svim stranama svijeta. Prisjetio svog prvog dodira s vrhunskim istarskim vinima, tu negdje u blizini, u sasvim drugim okolnostima.
Bilo je to davne 2003. godine kad sam u Kliku napisao rečenicu da je Šuker, koliko god velik nogometaš bio, u stvari suprotan kao čovjek, na što mi se mailom javio nepoznat lik iz Istre i rekao – imaš cugu na moj račun. Uskoro sam stvarno bio na proputovanju u Puli i završio s Emilom Perdecom u Valsabbionu kad mi je natočio malvaziju Radovan.
I tu se završila moja pankersko-parkovska epizoda ispijanja stolnih vina do 10 kuna, i počelo iskreno divljenje ovom božanskom napitku. Osim što obožavam malvazije Geržinića, Matoševića, Benvenutija, Kabole i Terzola, negdje na sredini druženja s Klaudijom i Danijelom, mislim da sam otkrio svog favorita, Sesto Senso 2017. Dakle, divota…
Svojim je prijašnjim priznanjima na ocjenjivanju Decanter World Wine Awards, I to srebru za teran Barbarosa 2016. te broncu za malvaziju Avangarde iz 2018., ove godine Klaudio dodao još čak tri medalje: jedno je zlato pripalo Barbarossi, teranu koji nosi ime po njegovom obiteljskom nadimku, a drugo odležanoj malvaziji Sesto senso. Treći Decanter je srebro za muškat Viktorija koji je ime dobio po njihovoj unučici.
Sjedimo u malenoj kušaonici, drugi posjetitelji su već odavno otišli, Malo viša, mlađa i jača verzija mene, šarmantan izbrijani bradonja čeličnih ruku i preciznog reza, bivši mesar koji je iz svoje branše otišao u sasvim drugu krajnost i u 12 godina rada u vinogradu i vinariji (naravno da je i prije pomagao tati i nonotu) podigao ljestvicu stvarno visoko, nježnim pokretima završava točenje i kreće s pričom o svom nagrađenom vinu.
Više uživam u mirisu i okusu nego što slušam, i stvarno skidam kapu na ovom uratku do kojeg stvarno ne može doći puno ljudi.
“Macerirana malvazija Sesto senso iz 2015. proizvedena je od odabranih bobica s najboljih položaja. Nakon berbe provedena je maceracija od 21 dan te je kasnije vino odležavalo na finom talogu 18 mjeseci u velikim bačvama hrasta, murve i akacije.
Vino je zlatno žute boje, a mirisom podsjeća na pržene lješnjake, med, duhan te cimet. Sesto senso je suho, toplo i mekano, a s druge strane djelomično svježe vino. U dobrim uvjetima čuvanja može trajati barem 5 – 6 godina.
Sljubljuje se uz skutu s medom ili jednostavno uz kubansku cigaru. Poželjna temperatura serviranja je 14-16 °C.” kaže struka, a meni je u glavi ostalo samo to da je ovo vino nekako savršeno iznivelirano, i da ništa ne strši. Poput omiljenog oblačastog jastuka kojeg nikada neće moći zamijeniti niti jedan drugi. A slično je i s drugim ovogodišnjim zlatanom, Barbarossom koji ima okus kao malinovac za odlikaše, vino koje ne talasa nego umiruje, i koje je samo jedan bod ove godine bilo udaljeno od platine!
Nekako je divno umirujuće sjediti s Tomazima I slušati priču o kvaliteti i uspjehu. U bogatom vinorodnom kraju gdje se stalno smjenjuju šampioni Vinistre (Benvenuti, Fakin, Tomaz), uz velebnu vinariju Roxanich, brdo filmova u koje ne možete prestati gledati od ljepote i opet ta vina…
Želite li čuti priču o uspjehu nastalu iz ljubavi prema radu, prirodi i obitelji, znate gdje ćete je pronaći. Mi smo je upravo pronašli, ali uskoro će se ona malo promijeniti…
„Uskoro selimo u novi prostor, dosta je bilo inoksa kod susjeda, u dvorištu i na pet lokacija, kroz smijeh govori Klaudio. Krećemo s gradnjom novog podruma i kušaonice vrijednih oko dva milijuna eura i dižemo sve na višu razinu.“
Popili smo jednu u to ime i nazdravili za nove uspjehe. Sudeći po ovim divnim ljudima, to je jedino i moguće. Živjeli!
