Testiranje ćevapa Bosne i Hercegovine – Bihać & Banja Luka

5,4K

Jednog je dana taj mladić, vidno nezadovoljan ćevapima koje je dobio u otužnoj lepinji, odlučio ocijeniti svaki komad miješanoga mesa koji mu se obre na tanjuru. Kada je obišao većinu zagrebačkih ćevabdžinica, krenuo je u njihovu postojbinu vidjeti živi li u zabludi, ili u Bosni i Hercegovini imaju bolje ćevape od nas. Ovo je njegova priča, a za početak je stigao u – Bihać.

Clio je opran i pun, karta na suvozačkom sjedalu, suvozačica u minici, želudac prazan, a oči velike – sve je spremno za trosatni put u graničnu nam Bosnu i Hercegovinu, konkretno, njezin ispupčeni zapadni dio i grad Bihać. Dobro, samo je želudac bio prazan, ali početak je dobar!

Kako sam rođen 1970., često se na putu za more znalo vrludati, pa bismo stali tu i tamo i u Bihaću, divili se Uni, ćalabrcnuli ćevape pa dalje ili na jug ili na sjever s obaveznim zaustavljanjem na bananama u Slunju.

Ali, slatki i mili Bihać dosta je stradao u ratu, i danas je tek sjena onom lijepom gradiću, što nas nije spriječilo u nakani da obiđemo tri najzanimljivije ćevabdžinice grada. Uz stručnu vodičku Sanju, stomatologinju i pravu gurmanicu, knjiga je spala na tri slova.

1. Bosna (P.C. Krajina)

U ne baš strogom centru grada, u pola trgovačkog centra smjestila se Krajina. Mirna i tiha ćevabdžinica u kojoj je dozvoljen i alkohol i pušenje, tako da malkice odudara od sarajevske klasike. Uz obaveznu veliku porciju ćevapa u lepinji s kajmakom i lukom, ovdje smo naručili Preminger i – porciju brizli. Brizle su deset maraka, ćevapi pet, malo pivo dvije, kajmak – jednu. Preminger ove sezone malo blag i nedorečen. Mirisa smo ostali lišeni, ali je okus čista fina teletina. Da nije bilo brizli, lepinja bi bila najbolje od Bosne, ovako smo malo varali, ali smo se fino natrpali. Neugodno nas je iznenadio kajmak koji pruža otpor i pomiješan je s – češnjakom. Pobogu!?

Ocjena 6

2. Čardak na Uni

Klasičnu ćevaparu zamijenili smo uglednijom, ljepšom, prostranijom, i moglo bi se reći – fensi gostionicom uz samu rijeku Unu. Patke, kajakaši, obilje vode i općenito lijep dojam. Ćevapi su za nijansu sočniji i veći od Bosne, ali i dalje nema mirisa ugljena, roštilja, mesa, ma ni hrenovki.

Ovdje čak fali i arome, a lepinja gnjecava. Cijena je zbog lokacije 6 maraka, a preporučamo od srca uštipke. Najveći fail Čardaka je da uz ćevape poslužuju šnitu rajčice umjesto luka! Kakav propust, saperlott! Ali jeza nakon popijene Sultan Cole…

Ocjena 5,5

3. Mrtvačnica (Anesko)

Preko puta mrtvačnice gradske bolnice smjestilo se nekoliko uslužnih objekata, ali nas je Sanja odvela u najmiliji, onaj u kojem su gubili dane kao studoši. E, ovo je Bosna. Sevdalinke, konobar šarmer u teget štofanim hlačama na crtu, cigarete, dim, stolovi spremni na brzo podizanje nakon tuče. Ćevapi su sarajevski, u pola lepinje, poslagani kao legionari. Najbolji ćevapi u gradu, ali meni nikad nije sjela pretanka lepinja, pa ni sad, iako tako kvalitetnu nisam još vidio u Zagrebu. Kajmak je opet u češnjaku, ali je atmosfera neponovljiva, kao na skijanju u Jajcu 1984.

Ocjena 6

Uglavnom, Bihać se nije pokazao kao ćevapna meka, pa smo krenuli dva i pol sata slalomom preko Une do Banja Luke. Uskoro opširnije o gradu u kojem morate probati ćevape kod Muje, jer inače kao da ni niste bili u njem…

Ćevapima Bosne i Hercegovine 2 – Banja Luka

1. Posjetiti Banja Luku i ne pojesti ćevape kod Muje, jednako je kao da dođeš u Zagreb i ne vidiš katedralu, znao sam od prvih dana kad sam se navukao na ove male zarazne pečene podlace. No, neki dan mi je slavni kolega s portala Buka, dosta tragičnim glasom priopćio da ćevapi kod Muje – nisu ono što su nekad bili. Naime, Mujo je – umro…

Iako je zvučalo kao početak nekog vica, Mujo doista više nije među živima. Oko nasljedstva i franšize vodila se velika borba, a ni sada nitko od prosječnih konzumenata ne zna tko je u stvari pravi gazda, iako je najvjerojatnije u pitanju bivša žena. A i cijena je narasla, pa svi gunđaju…

U tijeku je, inače, ćevapna turneja Bosnom i Hercegovinom od strane starog ovisnika o junećim miksanim prstićima, koji pokušava naći bolje od onih na kojima je odrastao u centru Zagreba. Sve sam to slušao od Saše na jedno uho dok sam totalno gladan, blago pripit i fino promrzao čekao na svoju porciju glomaznih pločica, koje po svom obliku više vuku na mini-slanac nego na Rubeljaste siročiće na koje smo navikli. Porcija dolazi na stol, pada slikanje, i konačna pusa legendarnom banjalučkom Mujinom ćevapu…

Bolje da sam žabu poljubio, pomislih, i prepustim se kolegama kušačima koji su nekarakterističan miris prokomentirali riječima od – „Ovdje nešto nije u redu…“, do „Ovo je kritično!“ Vremena i volje za popravak nije bilo, i tako smo se za tu večer rastali od Muje, duboko razočarani u nekakav nedorečen, nedopečen i divalj okus mesa, koje je predugo stajalo na toplome mjestu. Nije pomogao čak ni stroj za oblikovanje pljeskavica od kojeg su me jedva maknuli…

Uglavnom, cijena 24 kune, lepinja cijela, korektna, luka dosta, normalne slanoće, ćevapi veliki, sočni na granici gnjecavosti i rubu pokvarenosti. Mujo, bolje da ovo ne gledaš…

Ocjena 3/10

2. Za doručak smo otišli na ćevape. Odabir je nakon savjetovanja s lokalcima, tetom u hostelu i vjerodostojnom forumu – pao na A&D, dosta čudnu paviljonastu građevinu (Grčka ulica 8) koja izgleda poput nabubrenog dječjeg vrtića. Pristojno, uredno, nasmijano, skijaški skokovi na televiziji, brza isporuka… Bok ćevapi, bok Ribafish, odvajam skroz lijevog momka od pločice i grizem najbolji ćevap u Bosni i Hercegovini do sada. Mala pločica, mića lepinjica, sve nekako Hobitasto, ali brate, ukus koji obara. Zaboravljam nedopečenu hladnjikavu lepinju bez mililitra safta, malu neslanost i Mujine nasljednike od večeri prije i stvarno uživam u obroku. Šest maraka ćevapi, kajmak solidan, marku, dvije vrste luka i miris sočne dobre junetine. Evala, ljudi! Jelenko standardno konkretniji od Nektara.

Ocjena 8/10

3. Netom prije povratka skočili smo na ćevape, odredište je bio Obelix, ćevabdžinica malo van centra (V Kozarske brigade), uređena tako da sam se trenutno zaljubio i htio ići doma po Juniora. Detaljno i precizno, ukusno, duhovito, veselo, lijepo – dizajneru, copywriteru i PR-u skidam kapu s potkapom. Otvaram meni iz kamenog doba, a na njemu piše – za ćevap ispred svih!

Brižna konobarica nam tepa da će nam “biti premalo jedna porcija, vidi vas koliki ste”, pa s nestrpljenjem čekamo finale. Nažalost, lepinja je hladna i kirurški odvojena na zasebnom tanjuru. Bol. Luk je narezan okomito, meso je fine strukture i teksture, ali bez ljubavi, nedorečeno. I hladno. Zato su šampinjoni legli savršeno. Divan ambijent prepun galskog duha, čak i izrezbarenom slikom sela na zidu (damn, nisam vidio visi li Tamburix), ali ćevapi tek solidni… Hvala Saša, hvala banja Luko, vrijeme je za Travnik i Tuzlu…

Ocjena 6/10

Uglavnom, ovo se zbilo negdje daleke 2013. godine, što me tjera na ozbiljno putovanje Sarajevom, pa očekujem vaše prijedloge još danas! Unaprijed hvala!