Japan, svjetsko prvenstvo, priča o Branetu i potraga za Dnevnikom navijača…

Te davne 2002. godine sam povukao najhrabriji potez u životu. Zadužio se, digao čekove, skupio 600 dolara i otišao na mjesec dana na svjetsko prvenstvo u nogometu u Japan i Koreju s Borisom, Bilićem i Vjevom, čitali ste o tome onomad u Kliku…

Išli smo avionom, sreli luđake koji su došli Transsibirskom, pjevali i svirali po trgovima, ne družili se s bogatunima koji su Sevki trpali dolare u grudnjak i razbacivali se pršutom. Jeli smo konzerve, snalazili se za pive, spavali pod mostovima, u podzemnima, na plažama. Nismo imali ništa, a imali smo sve što nam je bilo potrebno u tom trenutku, nekom dijelu nedovršenog odrastanja

Embed from Getty Images

Knjaz je snimao, mi kao da smo bili svjesni da nam je ovo avantura života. Tumarali smo Niigatom, Ibarakijem, Yokohamom, Kyotom, Tokijom, i općenito, tih stotinjak luđaka se uvijek kasnije, kad god se srelo, nasmijalo onako od srca i izgrlilo do boli, jer smo se zarazili adrenalinom, veseljem i avanturom. Teško za shvatiti, pogotovo ako niste bili.

U Japanu je bio i Brane, Slavonac, autor skoka u pijesak umjesto u Ocean, zbog kojeg je do kraja prvenstva imao pečat na čelu, glasan i nasmijan, uvijek spreman za pivu kad god bi se kasnije sreli, od Osijeka do Andore, ili tko zna gdje više. Brane je bio jedan od tih stotinjak luđaka koje ti je uvijek bilo drago sresti bilo gdje na svijetu, jer znaš da je dobar, i da ćete uvijek imati o čemu srat, makar o onom golu Mikija Rapajića, kad je ovaj u biti slučajnim udarcem matirao Bufona, a mi zagrljeni skoro upali u teren od nevjerojatnoće…

Brane je bio i u Brazilu sa Sašom, ja zbog nekih prioriteta nisam, i žao mi je ko psu, jer nismo zajedno proslavili pobjedu, neriješeno ili poraz. Mi smo išli putovati i uživati, ako se i izgubi, sutra je novi dan, nova tekma, novi ciklus, novo putovanje. Kako je rekao veliki Vjevo – “15 minuta je sasvim dovoljno vrijeme za tugovanje nakon izgubljene utakmice – ajmo pit.”

Ali Brane je nedavno izgubio utakmicu. Utakmicu protiv, nogometnim rječnikom, malog, ali uvijek neugodnog raka.

Neću psovati, jer nema smisla, neću ići na sprovod jer sam kukavica, ali ću otići na prvu utakmicu, zavuć se u kut i isplakat se pošteno. Kurac. Već sad i psujem i plačem…

I onda ću popiti jedno pivo, i zapjevati Moju Domovinu za one dane u Japanu. Brane, svoje si obavio ovdje, putovao, veselio se, uživao. Vidimo se gore jednog dana, a ti nam osiguraj tribinu iza talijanskog gola. Počivao u miru.

P.S. Ima li netko Knjazov Navijački dnevnik na kompu ili youtubetu da ga ubacim ovdje. Nekako je to kao kruna, thx.

P.S.2. Ovo je napisano pred par godina, čisto da vas ne zbuni, ali kad je netko spomenuo Japan neki dan…