Ribafishov dnevnik navijača No. 21

646

Žalosno, ali nikad u životu nisam navukao kopačke.

Roditelji su rano shvatili da sam motorički debil (za prijatelje – MD) za nogomet, pa su me unatoč mojoj velikoj želji i htijenju, nekako uspjeli ušutkati kućnim računalom.

I tako sam osamdesetih godina prošloga stoljeća uz ZX Spectrum haklao jednoipoldimenzionalni Match day i prve verzije Football managera s napaljenim pixellima umjesto igrača.
Ali i redovito haklao pravi nogač.
O da…
Ako nije bilo kiše ili snijega, nakon škole bi se uzimala Tigar Pirotica (mi smo bili siromašni, nismo imali za balticu) i istrčavalo u park igrat Pipca ili na Gimku, školsko igralište – haklat nogač na rukometne golove ili na trokutaste košarkaške konstrukcije koje su skupa s terenom bile zvane – mali nogač.

Uploaded with ImageShack.us

Pipca se igralo po parkovima gdje je bilo onoliko klupica koliko i igrača, a svaki bi morao paziti da ne primi gol ili ne takne loptu dvaput.
To su mu bile mrlje.
Tko bi nakupio pet mrlji, napucavalo bi ga se loptom u dupe.
Isto kao i u Žuni, sličnoj igri ali na samo jednom, rukometnom golu.
U slobodno vrijeme prije hakla igralo bi se i zrende gdje si morao prekinuti dodavanje, a nedobog da si popio loptu kroz noge jer bi ti se smijao cijeli kvart.
A onda smo postali dovoljno veliki da zauzmemo cijelo igralište.
Pa bi se dječje natjeravali po asfaltu sve dok nas stariji tipovi ne bi potjerali s terena, tada je vladao zakon starijeg, a ne kao danas zakon bahatijeg.
Nažalost.

Nikada nisam bio igrač odluke, stajao sam najčešće ispred gola i žvakao neki keks te ugurao odbijanac poput mrskog mi Pippa Inzaghija, Horsta Hrubescha, Totta Schilaccija, uglavnom, razumijete me.
Bio sam onaj otromboljeni lijeni tapir kojeg se neposredno prije tekme uvijek bira predzadnjeg.
Dobro, nekad i zadnjeg.
I jednom u četvrtom osnovne nakon Ivane koja je, ajde, bila skoro pa muško.

Ali ja sam volio biti tamo, igrati, boriti se, trkati špicom protivničkog fantazistu i iskreno pi*diti kad primimo gol.
I stalno sam visio na haklu tijekom srednje i dijelom faksa.
I na moru na balun kod svojih na Korčuli, makar sav krvav od kupina, kaktusa i čičaka bio.
Jednostavno, živio sam da napravim koji dobar potez, ali sve je to bilo kilavo…

A onda, jednoga dana, ukazao se tadašnji predsjednik Mense…

Cijeli tekst u Sportskim novostima u subotu, 28.01.2012.!