R.I.P. Iztok Puc

1,2K

Bila je osamdeset i sedma. Vraćao sam se iz škole, iz popodnevne smjene. Kao prosječni razmaženi panker, bacio sam ruksak na pod i odvrnuo televiziju. Umjesto Brojki i slova, ruka mi je zapela na drugom programu i prijenosu rukometa. Bio sam navijački zaluđen Cibonom i općenito sportom, ali nisam imao blage veze da se kod nas, u Rijeci igra Svjetsko prvenstvo. I bilo mi je malo čudno što u repki ne prepoznajem igrače Metaloplastike koji su tih godina harali, a onda mi je sinulo da je riječ o – juniorskom prvenstvu svijeta. Naši su se kilavili, mučili, i na poluvrijeme otišli s nekim grdim minusom. Ugasio sam telku i sav se nervozan bacio na tatin grah.

Iako bih trebao dobivati navijačku mirovinu kolike sam dane i sate proveo u foteljama i na stadionima, još uvijek mrzim kad naši gube. U stanju sam si tada dić tlak ko Blažićko glas i jednostavno ne odgovaram za svoje postupke. Legao sam na krevet i reda radi opet upalio telku. Pet minuta do kraja, a naši gube samo dva razlike, mali plavi na golu čini čuda, a neki štrkljavi Slovenac s rukom jačine Luisa Krendla (“Čelične Kandže”) trpa golove Rusima, Švabama, Švedima… I pobjediše naši i tako redom do kraja prvenstva i zlatne medalje.

Pogledao sam sve tekme i dobro zapamtio golobrade klince, tek koju godinu starije od mene – kuruznog golmana (Stojanović – Beli), Jelčića, Obrvana, Gudelja,Tomljanovića, Načinovića… Slutio sam da bi od njih moglo biti nešto veliko i ubrzo počeo pratiti Zagreb Loto na gostovanjima i domaćinstvima po Europi jer su tih dana zbog rata imali zabranu igranja u Domu Sportova. I tako je te 1992. Zagreb Loto nekako došao do finala klupskog prvenstva Europe. Teka je u polufinalu silom izbacila prejaku Barcelonu, šanse su nam bile mizerne, no dan prije tekme sam preko frenda čuo sjajnu vijest – klub je organizirao besplatan prijevoz na tekmu. Ispred Doma Sportova je u Graz krenulo oko 3000 ljudi u šezdesetak buseva. Skupilo se tu vatrenih navijača, obožavatelja ali i svakakvog ološa koji je do tekme popljačkao pola Graza i natjerao veći dio austrijskih specijalaca da to nedjeljno popodne provedu na konjima i s pendrecima u ruci praše hrvatske primitivce. Na kraju je jedan veći dio nas simpatizera i onih pravih navijača ipak uz rigoroznu kontrolu i mrke poglede završio u hladnoj austrijskoj dvorani, manji dio u zatvoru, a grad Zagreb je još dugo dugo ispirao sramotu (krale su se, osim obleke i alkohola, i čudesne stvari poput blagajne u upotrebi i par Kalašnjikova) besplatnim koncertima Zagrebačke Filharmonije. Ali u dvorani se nije primjećivalo tko je autsajder, a tko favorit.

Zagreb Teka Santander – Graz 1992
http://www.youtube.com/watch?v=AHL06xrFwXA

Dobili smo hrabro s dva razlike i s ponosom ali i velikom dozom straha očekivali revanš u Santanderu. Domaća publika, Španjolcima skloni suci, grad koji živi za rukomet, (i uvijek pesimistični Božo Sušec) – sve ono što mi nismo imali. I tada se dogodio slovenski boom, nebeski dar kilavih komšija – bucmasti tip u groznoj trenirci imenom Rolando Pušnik skakao je u našem petercu luđačkom silinom loptice u fliperu i skidajući lopte poput Spidermana i teta iz odreda za čistoću – potpuno izbezumio Tečane. U napadu je drugi Slovenac onaj isti mali veliki s topom u ruci, Puc, sa svih strana nemilosrdno razvaljivao mrežu, kako mu je, uostalom i samo prezime to govorilo. Bili su tu savršeni i Kljajić, i Čavar, i Tomljanović, te Bruno Gudelj u partiji života što je rezultiralo našom gigantskom pobjedom sa deset pogodaka razlike. Prvaci Europe! Kakav divan dan…

Teka Santander Zagreb – Santander 1992
http://www.youtube.com/watch?v=cR29OvK2UzE

Istina, španjolski suci, Barcelona i onaj gad Barrufet koji je par godina kasnije onako podlo počkaljio Džombu (ništa prljavije nisam vidio sve do onog dana kad je jadni grčki golman lupio Kaleba nakon što mu je ovaj u Ateni u kontri prodao trostruku “mošu”), kasnije su iživljavanjem nad Zagrebom deseterostruko naplatili to poniženje na sjeveru iberskog poluotoka. Ali onaj ću dan uvijek pamtiti. Godinu dana kasnije, 1993. onaj isti visoki, neobuzdani slovenski potrošač teško stečenih lopti, taj rukometni Dražen, uspio je opet dati ono zrnce prevage kad je trebalo dobiti Wallau u gostima. Odnosno – ne izgubiti s više od pet razlike. Ne, nije tada presudio ni Čavarov gol iz auta, ni najsavršenija obrana u povijesti rukometa kad je opet isti Pušnik lijevim testisom skinuo zicera dok mu je tijelo bilo metar i pol u zraku… Ne, heroj je bio Iztok Puc koji je neutješnim Švabama tu večer zabio valjda pola golova, i to onda kad je to stvarno bilo najteže.

Wallau – Zagreb 1993
http://www.youtube.com/watch?v=9mKu_miJihg&feature=related

Plakao sam od sreće i trčao po stanu dok su naši radili to isto negdje u vreloj, naglo utišanoj njemačkoj dvorani.

Na faksu sam čak i počeo loše igrati rukomet, želeći imati onako jezivo razarajuć, a opet nepogrešivo precizan šut kao veliki Iztok, tek tada shvaćajući da je rukometna lopta puno veća nego na televiziji, a sport grub do ibera. Trenirao sam, ginuo za repku, pratio je od doma navijanjem na svim prvenstvima… Čak sam jednom propustio i gotovo siguran seks kako bih umjesto njega gledao veličanstvenu pobjedu nad Šveđanima. Što nisam uspio pri finalu protiv Francuza, na sreću, ali i danas to imam snimljeno… Ne seks. A tada je došao i šlag na tu generacijsku tortu kad smo pregazili olimpijsku Atlantu. I opet je tamo bio on, ovoga puta već naš državljanin, sretno oženjen za kćerku veličanstvenog Hrvoja Horvata, s kojim ga je stalno uspoređivao moj otac, najveći fanatik velikog kluba – Partizana iz Bjelovara. Gaženje, gazda Kljun na klupi, Čavar, Matošević, i Puc, Puc, Puc. S devet metara, deset, dvanaest. Bezobrazan i lud kao sam košarkaški Amadeus, kad onako presječe protivnički napad, krene na polaganje, zaustavi se na šest metara, pogleda preko ramena i samo tako spiči tricu bez kosti. I onda i jedan i drugi isplaze jezičinu, stisnu šaku, a protivničke navijačice zapliću uzalud raspletenu kosu i sjedaju potišteno na svoja mjesta.

Finale OI Atlanta 1996
http://www.youtube.com/watch?v=8Y4uLI-adxk&feature=player_embedded

Čovjek koji je igrao za tri reprezentacije, čovjek koji je napravio najviše za popularizaciju rukometa na ovim prostorima sve do pojave Ivana Balića, veliki Iztok Puc – napustio je životni teren.

Mreže više ne strijepe, prečke i stative su konačno odahnule, a svi rukometaši svijeta morali su na trenutak zastati, spustiti loptu i u tom trenutku odati počast najvećem imenu svjetskog rukometa u devedesetima. Veliko ti hvala Iztoče što si nam uljepšao tolika nedjeljna popodneva i što si bio toliko velik čovjek i sportaš, hvala ti za sve sretne trenutke od jednog od milijun tvojih navijača i poklonika. Nikada ti to neću zaboraviti. Hvala ti u ime svih nas pasivnih navijača foteljaša, hvala za sva veselja. Počivao u miru.