Ilički maraton: Memento u spomen posljedicama najglupljeg događaja u povijesti metropole

5,2K

Ilički maraton je natjecanje u kojem treba proći Ilicom od broja 530 do broja 1, s tim da se u svakoj birtiji s lijeve strane pije 0.3 žestice po izboru (sve jače od pelina), a u desnoj po tri deci pive.

Kako su se organizatori (skidam kapu!) prepali moguće intervencije murije, tako su u dogovoru s natjecateljima odgodili natjecanje na tjedan dana unaprijed, to jest ovu subotu koja je iza nas.

Ja sam uletio u igru jer je Meki (stari frend, jedan od stupova Škvadre) u suradnji s Ninom i smislio Ilički maraton davne 1989., s tim da je njegova ideja bila da se ide u štafetama sve do Kvatrića što se nikad nije i ostvarilo.
I to pod šifrom Dr. Vet. Odnosno Drčni Veteran, jer su se prijavili sve neki mladci – niko nije ni suzu pustio kad je Tito umro a većina još ni u planu nije bila.

Došao sam se u subotu samo javit jer sam trebao bit na poslu oko desetke, nemrem više lokat ko nekad (i nikad ne pijem žesticu), jetra mi je jačine međice u meduze i kvalitete ćevapa u Rubelju, a i niko od moje ekipe se nije prijavio.

I tako sam se probudio u 6.10 ujutro, navukao zimsku jaknu i bez doručka sjeo na vlak za Vrapče s nadom da ću se brzo pozdravit s ekipom, pederski odustat i uz masni burek polako otkoturat do firme.

Ali nakon dvije – tri runde.

Za staru slavu.

U vlaku sam prisluškivao dva tipa koji su brbljali o skrečanju i govorili da koji su oni idioti kad idu vlakom prije zore u Vrapče pit, nasmijao se, kasnije na stanici se pozdravio s tipom koji mi je prišao i predstavio se kao Vatro, i s još desetak njih veselih došao do knjižnice Vladimir Nazor na Iličnom broju 530, ispozdravljao, navukao majicu, brbljavio i krenuo s masom prema prvoj birtiji.

Na lijevoj strani, dođavola…

Bilo je 07.40

00.40 – odnosno nekih 14 sati kasnije, budim se u svom krevetu, u ustima Takla Makan, glava ko govno od mamuta, sjedam na WC dasku, piškim i dozivam memoriju. Slijedi Memento

21.30 – palim i gasim televiziju jer u finalu svjetskog prvenstva u ragbiju Južnoafrička Republika gazi Engleze, ali u ekipi nema nijednog crnca nego samo jedan mulat. Di je tu gušt?

18.10 – kroz maglu u glavi vozim se tramvajem preko Trga s dvojicom natjecatelja i nešto mrmoljimo i dogovaramo da bumo dogodine došli do cilja. Mislim da su u boljem stanju od mene

18.00 – ne znam kako, ali bježim. Zamolio bih dobre ljude da mi pojasne odlazak i zašto mi fali 200 kuna

17.30 – zadnja birtija koje se sjećam, negdje oko broja 140 ali mislim prije Trga francuske revolucije. Kradem čašu, što je očigledan znak da je bilo dosta

17.00 – hoću doma al mi ne daju

16.30 – vidno pijan davim ljude s pričom da su žene uglavnom govna, i nailazim na plodno tlo kod svih natjecatelja osim kod Vatre, koji kaže da je našao sebe al sa sisama i da je zbog toga najsretniji na svijetu

15.30 – sjedimo ispred Zagrebačke Pivovare u kojoj po propozicijama trebamo piti – lozu, pa pijemo lozu. Vjetar piči i paše, misli negdje daleko, shvaćam da sam u debelom kurcu i lagano ulazim u područje rupa

14.30 – neko iz ekipe čupavih (čupavi, pristojni i veterani) je iz nečijeg dvorišta maznuo kipić Gospe i vrtnog patuljka i onda s ta dva kičasta komada gline radio perverzni igrokaz kojeg se ne bi postidilo ni kazalište lutaka i zbog kojih će vjerojatno gorjeti u paklu. Dvaput…

13.00 – prva odustajanja, više se riga nego piša, mislim da sam i ja usput istovario onaj čobanac

12.30 – zovem na posao i predstavljam situaciju. Sutra sam najebo, al idemo dalje pit!

12.00 – pola ekipe mi je trešteno, padaju nam stolice po podovima birtija na Črnomercu, ja i dalje forsiram polakoću, vodu uz žestu i općenito sam gadno pijan. Vatro kupuje unučiće pelinkovce u kiosku. Ja mu ih plijenim. Ah, rođeni vođa

11.30 – DJ Yash više ne šlata samo konobarice već i djevojke na cesti. Baš je simpatičan!

11.00 – na broju 290 netom prije okretišta nalijećemo na netom skuhan čobanac, ubijamo se masovno, a Vatro i DJ Venom u maniri rasnih Slavonaca piju 4 šljivovice jer ko je vidio čobanac bez rakije pit. Žicaju suce da im se to prizna u slijedećim lijevim birtijama. Ja samo liznuo. Peče

10.45 – javljam na poso da ću zakasnit

10.30 – skidamo veste i eksamo žestu jer smo taman veseli i mislimo da možemo sve i baš je fino

9.15 – prvo riganje – Perić u pepeljaru nakon 6 birtija

8.07 – kad sam odlučio da neću mješat žestu, konobarica u Artu nam kaže da su joj tipovi prije nas popili zadnju flašu pelinkovca. PRIJE NAS!? Loza. DJ Venom pije rum. Isuse…

8.00 – napuštamo prvi birc na maratonu Ippon nakon pelina i krećemo lijevom stranom prema istoku

7.45 – kupujem frtalj kruha i 15 deka španjolskog mesnog doručka u stiku i to začinjam salatnom majonezom u maloj vrećici. Slutim da neće dugo. Dobro slutim

7.40 – organizatori drže pozdravni govor

Dakle, nameće se par pitanja i zaključaka:

• Vatro je Bog. Taj se ne bi zaustavio do Donje Dubrave. Nema jetru nego pljosku

• DJ Venom i DJ Yesh su potpuni luđaci! Venome, vesta ti je kod mene u ruksaku

• Marko, za kojeg sam mislio da će odustat do Ludnice je izdržo i dulje od mene! Majstore!

• Svim sudionicima kapa dolje i hvala za pomoć pri prelasku cesata

• Ja bi vratio čašu, samo ne znam di i kom

• Ko hoće tri Vatrina pelinkovca?

• Čija je zarigana potkošulja u mom ruksaku?

• Ispričavam se svima koje sam davio

• Opraštam svima koji su me davili

• U biti, ne zna se ko je koliko izdržao i čekaju se službeni rezultati, što će možda stvarati probleme, jer su suci počeli pit s nama negdje oko 11…

• Recite Vatri da stane!

Uglavnom, ovih dana će sve biti objavljeno na www.ilickimaraton.com pa navratite!

Ponovilo se!

P.S.: Ribafish se zarekao da više neće aktivno sudjelovati na maratonu, ali mogu biti vrlo dobar trener/pratioc!