Bila je 1990. godina, vratio sam se iz vojske dosta psihički potrgan i dvadesetak kila lakši. Stari mi je uplatio vozački i dao 500 maraka s riječima – kupi si nekaj, al daj da bude pametno. Vozački sam položio iz druge, ali nova, neotpakirana Pioneerova linija – definitivno nije spadala u nekaj pametno. Ali me nevjerojatno veselila, i bila je bolja od susjedovog Kamacrowna, od milja zvanog Komacrown…
Presnimavale su se na njoj kazete, snimale kompilacije za upucavanje komadima, slušalo sve od klasike do panka, zvučnici nosili na tulume da bih ispao frajer, tulumi kod mene bili epohalni… Linija je bila nepoderiva, a ja sam je nagrađivao obožavanjem i čišćenjem štapićima za uši. Puno godina kasnije, jedan je kazetofon počeo štekat, pa je CD player ispustio dušu, umrlu iglu za gramofon se moglo kupiti samo na jugu Okinawe, i s vremenom su se funkcije počele smanjivati tako da je uskoro služila samo kao radio. Ali samo dok se profesor Baltazar nije domislio da spoji liniju na telku, telku na komp i sluša s JubiToa na kompu, gleda na ogromnom ekranu i uživa u kristalnom zvuku s vrhunskih zvučnika!
I, kako to već obično biva, potpuno uvjeren u Pioneerovu vječnost i apsolutnu neuništivost, upalio sam liniju ušavši u sobu netom nakon slijetanja iz Kine. Ali avaj, začulo se samo krčanje. Manirom starog iskusnog otvarača tehničkih naprava (rijetko kad i zatvarača), odšarafio sam drhtećim rukama stražnju stranu, usisao prašinu iz svih pora, alkoholom isprao prljavštinu i pažljivo provjerio spojeve. Zatvorio sam je, zašarafio iz drugog pokušaja i zatvorenih očiju držeći figu u drugoj ruci – pokušao upaliti…
Uglavnom, što da vam kažem, traži se stariji iskusni popravljač linija da napravi čudo, ili mlađi inteligentniji zaljubljenik u glazbu i elektroniku da mi preporuči što i gdje kupiti nešto ili dovoljno kvalitetno da zaboravim staru, ili nešto da mogu spojiti na ostatak tehnike i opet slušat i pjevušit ono što volim. Jer život je, priznat ćete, ipak puno ljepši uz dobru muziku, ljubi vas Riba, unaprijed hvala na idejama!
