Kako sam dobio nadimak Quasimodo, odnosno zvonar crkve nutra – van…
Prije jako puno godina imao sam friško curu koja je predložila da idemo na svadbu njene frendice u rodno joj mjesto u srcu Slavonije. Bio sam na jako malo svadbi u životu, nisam fan, ali janjetina, odojak, hektolitri gemišta – pobogu, što može poći po zlu, pomislih, i pristanem na dosta riskantan detalj – da se ne vozamo nazad u tom stanju, prespavat ćemo kod njenih roditelja koji će isto biti na svadbi.
A dobro, kaj sad, neću se baš satrat, rekoh, sve misleći o mirisnoj hrskavoj kožici odojka na limenom ovalu s brdom mladog luka i paradajzom za kontrast (je li itko ikad jeo paradajz uz janjetinu na svadbi!?), i onda je sve krenulo. Odijela i haljine koje žuljaju, barjaktari crvenih očiju, urlanje, od frizera netom odvojena dječurlija presretna zbog gužve, parada posuđenih bijesnih auta i vidljivo umorni mladenci s ukočenim vilicama od cjelodnevnog fotografiranja. Pripiti frajeri i ljute žene na misi, baklje, cuga, naresci, kolači, cuga, juha, red crkvenih, red pop-rocka, puno redova narodnjaka, pokušaji duhovitosti, cuga, pijani kum koji mi objašnjava zašto je Bartolović trebao dodat, a ne pucat, red tomsona, red magazina, red nekog još goreg užasa kojem cijela sala zna osim mene riječi, red rakije, i konačno janjetina i odojak… Ne znam koja to svinja živi u mom želucu, ali pojelo se…
Vožnja s njenim starcima do stana i još jedno čuđenje samom sebi – brate, zašto ideš na svadbe ako im se ne veseliš i još si tri dana nadut kao ona žalac…Pospikamo si prije spavanja, zaključim da nisam prepit i da sam ostavio baš dobar dojam osim što sad moram popiti viski sa starim, pogled na sat, opa već je tri, i tonidba u san. Isuse, koliko sam pojeo i popio, neću više nikada toliko, pomislih i utonem u san jedva nekako zatomljavajući udare basova, ritmove kola, bljeskove lightshowa te uvijek jedan refren najgluplje pjesme kojeg se ne mogu riješiti još par dana…
Usred najljepšeg sna odjednom me probudi ona užasna krulidba u želucu, prvi vjesnik proljeva…
Sav krmeljav pogledam kroz prozor, budi se dan, okrećem se na drugu stranu i pravim da nije ništa, ali sav onaj, sad već napoj iz želuca, pod hitno želi na slobodu. Skužim da smo u trosobnom stanu s jednim zahodom i promišljam sav užas situacije – ne mogu nikako izdržati do prve birtije ili benzinske jer sam već u fazi D+ (faze do kakanja provjerite u jednom starom tekstu u Kliku), zidovi nekako tanki, a starci u susjednoj sobi… Pokušavam još jednom zaspati, ali dolazi faza D++, korak do finalne erupcije. U tom trenutku – spas, počinje turbo zvonjava s obližnje crkve. Mastan i moćan zvuk udara Titanikovog dimnjaka, pa tri sekunde pauze, pa drugi, pa skačem kao oparen iz kreveta jer mi sviće savršena ideja kako utišati grmljavinu koja se sprema – uletit u zvon (Jecaj prda, kanon, fortissimo)!
Najtiše što mogu letim do zahoda uz treći zvon, skidam pidžamu i gaće, sjedam na nepoznatu školjku, koncentriram se najbrže što mogu da lovim ritam i pogodim trenutak da se impakt poklopi sa zvonom i time neutraliziram buku te pritom ne probudim ni starce ni njihovu prilično skupu sijamsku mačku. Šesti zvon, brojim do tri, duboko udahnem i stisnem kao što nikad nitko nije stisnuo, sve mora biti riješeno iz prvog pokušaja. Baaaaam…
S bivšom se danas tiho i nijemo pozdravim kad se slučajno sretnemo u gradu, s njenim roditeljima ne. Mačka je sad navodno ok, rekla mi je njena frendica, ali i dalje ima traume kad sa zvonika krene zvonjenje svakog punog sata jer onda možda uslijedi taj topovski udar. Bem ti pomicanje sata, naime, nije bilo očekivanog sedmog udara zvona, nego samo ja i ta sudnjedanska gargantuozna eksplozija iz jedinog zahoda u tom ne prevelikom stanu u 7.01 ujutro te godine u stambenoj četvrti lijepoga grada u prostranoj slavonskoj ravni…
U subotu sam opet pojeo četiri komada janjetine i jedan mali odojka u dva ujutro, baš fina svadbica, sretno Sara i Antonio… Neke stvari se nikad neće promijeniti…
———————-
Fotografija je ilustrativne prirode, odojak s Balija, vjerojatno najbolja kožica u životu, detalji na linku:
Indonezija: Mali vodič kroz čudesnu gastronomiju Jave i Balija (II)
