Ivanec: Savršen trenutak za kvalitetan odmor u zelenom Zagorju
Hrvatsko Zagorje, kako ga mi stariji ljudi pamtimo iz nekih davnih priča, mračnog srednjeg vijeka te industrijske faze, više uopće ne izgleda tako. Danas svjedočimo prekrasnim zelenim oazama, urednim pitoresknim gradićima, kulturnim i zabavnim sadržajima, sve više novih ugostiteljskih objekata s raznovrsnom ponudom te velikim brojem fantastičnih najmodernijih kuća za odmor.
I nigdje se nećete uspjeti izvući da od sjajnih lokalaca ne probate domaće štruklje (a na štrukle!), rakijicu te nezaobilazan gemišt – ovdje valjda svaka kuća etiketira svoju graševinu ili rizling, a ima i malo nohe – za zdravlje… Uglavnom, ovo je samo početak i vrh ledenog brijega radnog naziva “Provedimo vikend u Ivancu i okolici” kojeg smo uspješno dovršili prošli tjedan zahvaljujući domaćinima iz TZ Grada Ivanca.
Do Ivanca iz centra Zagreba barba Google vas vodi u dva pravca – na istok i na zapad, a oba iznose otprilike oko sat i petnaest minuta vožnje. Uglavnom, svejedno idete li na Krapinu ili Varaždin, stići ćete unutar pet minuta, uz preporučeno pažljivo praćenje prometnih znakova i aplikacije za prometne kamere. Iz jednostavnog razloga – jer ih ima. Ivanec, poznat ponajviše po lončariji, rudarima i fotografima, dobio je ime po kapeli svetog Ivana Krstitelja, izgrađenoj u 13. stoljeću, a taj je svetac i danas zaštitnik grada, pa se 24. lipnja slavi kao Dan grada Ivanca.
Tijekom srednjeg vijeka, Ivanec je bio povezan sa sjedištem reda Fratres hospitalis sancti Johannis Iherisolimamitani, poznatog kao Red svetog Ivana Jeruzalemskog. Sve smo to saznali iz prve ruke u Centru za posjetitelje Kukuljević, gdje su nam o tome pričali naši domaćini, lokalci odjeveni kao vitezovi i rudari i prekrasni članovi KUD-a Salinovec koji su nas upoznali s domaćim narescima, kolačima, štrukljima te rakijama i gemištom. Dosta dobar prvi dojam!
Rudnika danas više nema, industrije ima manje (nekad su imali više od Varaždina!) čista je i ne toliko vidljiva, ali Centar za posjetitelje je moderan i nudi puno toga za pogledati, pogotovo o lokalnim fotografima, nakon čega ćete ozbiljno razmisliti o bavljenju fotografijom.
Ivanec od milja zovu i planinarskim gradom, ima i svoj planinarski muzej, a zahvaljujući smještaju podno Ivan(š)čice, najviše planine na sjeverozapadu Hrvatske (1061 metar) poznat je i po izvorskoj, i dan danas pitkoj vodi, planinarskim stazama i mogućnostima za rekreaciju. Tako smo planirano trebali otići biciklirati po okolici, ali nas je u tome spriječila kiša, kao i saznanje da jedan iz grupe ne vozi bicikl.
Srećom, naši dragi vodiči su nam prezentirali mrcine od bicikala pa svakako kad ste u Ivancu iznajmite električne bicikle Econo Pantera120 u servisu Bike Wiz, i istražite najljepše staze, šume i vidikovce Ivanščice uz minimalan trud i maksimalan užitak. Je li samo mene strah kad vozim auto iza auta koji na krovu ima pet bajkova? E pa iznajmite si ih…
U Bedencu smo posjetili klasičan dom zagorske obitelji iz prošlih stoljeća, Bedensku hižu, s najbitnijim dijelom – vinskim podrumom, i popili kavice u pet friendly birtijama – divno je što su cucki Hrvoja Jurića bili apsolutno svugdje dobrodošli, maženi i paženi. Lijepo za znati… A onda smo se uvjerili i o tradiciji lončarstva o kojoj su nam govorili u Centru za posjetitelje. Lončarski obrt, odnosno Keramika Mecena održava familijarnu tradiciju pa smo imali priliku uživati gledajući glavu obitelji kako sjeda za kolo i od komada gline radi prekrasnu starinsku vazu.
Onda se većinom glasova izabralo mene da to ponovim. Šteta gline, pa to uopće nije lako! Dubok naklon, pogotovo kad čujete koliko posuđa godišnje naprave ovi vrijedni ljudi, od tanjurića za festivale, vaza, do posuda za pečenje, u kojima meso dobiva neponovljiv okus. Pokušali su nas i naučiti kako crtati na vrčevima i vazama, i stvarno je zanimljivo, ali i teško. Uglavnom, jako zabavno!
Osim tradicionalne izrade, imaju i prešu koja olakšava izradu, a ponosni su na činjenicu da su rijetki koji su nastavili putem svojih starih jer se ovdje u prošlosti svaka druga kuća bavila upravo lončarstvom. Mecena postoji 22 godine, proizvode i kamenje za pečenje pizze, posude za čuvanje luka, a ako na nekoj fišijadi ili drugom festivalu Festival tista, Baranja) svoj obrok dobijete u dizajnerskoj glinenoj posudici – to vam je njihovo! Ponosno sam donio mini peku Kasandri u Zagreb, a ona mi je samo rekla – “Mecena? Pa imam već jednu, helou, kaj ne znaš da su oni najbolji?” Pa vi sad mislite…
Trebalo se konačno nešto ozbiljno pojesti, nakon što su nas ama baš svakoj postaji ponudili štruklimma, a onda smo ušli u hotel i restoran Orion Ivanec. Preko 300 mjesta u više dvorana za slavlja, 23 sobe za uzvanike i putnike namjernike iz srednje Europe koji tu zastanu na putu do mora u jedinom hotelu u općini, i sve smo te podatke trenutačno zaboravili kad smo vidjeli veličinu porcija. I čuli cijene…
Dakle, uz pizze iz krušne peći, steakove, pohance i sve što mora imati lokal te veličine i namjene, potpuno nas je oduševila “lignja plata za dvoje”, na kojoj ima liganja na četiri načina barem za četvero, a košta svega 38 eura, sve s blitvom i krumpirićima. Još kad tome dodate Rajnski rizling lokalne PZ Ivanec, ovjenčan Decanterovom broncom za 16 eura – znate gdje se dolazite ozbiljno najesti.
I količina, i value for money, a punjene i lignje na pariški su me stvarno oduševile. Najbitnije od svega, ovdje vam neće lagati da su lignje iz Jadrana, nego se stvarno potrude da od njih izvuku maksimum. Konačno nešto i za ovu “Ma lijepo je to, ali daj mi da se nažderem, ne platim puno i još odnesem doma…” publiku. Dobro došli u Orion i top 3 nejadranskih liganja u Hrvatskoj!
Ozbiljno napunjeni otišli smo i do posljednje točke dana, još jedne prekrasne kuće u goricama, OPG Hranić, gdje smo kušali proizvode lokalnog PG Kolarić iz Prigorca kao i PU Ivanščica te njihovih sjajnih proizvoda od meda. Probali smo tri vrste kvalitetnih prirodnih medova, rakiju od smokve, medicu i vino od meda – Gvirc. A onda je uletjela gospođa Helena, poznatija kao “Helena pečenje kolača” sa svojim štrukljima i njena ekipa s gemištima pa su nas od opakog tuluma i noćenja u goricama spasili u posljednji tren. Jer to je ipak Zagorje, i uz kupicu škropeca ili gemišta se stvaraju nova prijateljstva, pričaju novi vicevi i općenito – uvijek je dobar party!
Ne želite znati kako izgleda večernji završetak izlaska trojice muških putopisaca, dva psa, par litara gemišta, u sauni i jacuzziju, ali mogu vam reći da je buđenje bilo prekrasno. Naime, bili smo smješteni u čarobnoj Kući za odmor Ivančice, na vrhu brega, okruženu šumom, vinogradom i bazenom, netom dovršenu, urednu i prekrasnu, s ogromnom kuhinjom i apsolutno svime što vam treba. Pa i stolom za bilijar!
Uglavnom, kako u Ivancu svi planinare, pa se tako zorom išlo i na sam vrh Ivanščice. Nešto dulje i zahtjevnije od penjanja na Sljeme, ali priroda, društvo, skulpture od drveta i na kraju klopa na vrhu u Planinarskom domu – neprocjenjivo.
Na kraju planinarenja, štruklji i zlevke uz rakiju i gemišt u zadnjem mlinu na mlinskoj šetnici u vlasništvu ljudi iz OPG Štefanko. Friščićev mlin nalazi se na bujičnom potoku Bistrica, koji se kasnije ulijeva se u Bednju, a ovdje se i dalje proizvodi više vrsta brašna. I domaćin je toliko živopisan da ćete se odmah zaljubiti, kao i u kolače domaćice. Nekad je ovo bio put mlinova, ali od njih 19 je ostao samo ovaj, koji vraća u prošlost i neka drugačija vremena.
Prije gostovanja na tribini o putovanjima u Kinu Ivanec, gdje nam se pridružila i nikad zgodnija Brankova Iva, brzinski smo obrstili jako fine pizze, buncek, lungić i još štošta u restoranu Lipi u centru Ivanca (klasična pizza iz krušne peći, moja iskrena preporuka za onu ljutu kodnog imena Mafija, špek za anale!), te pričali zainteresiranim lokalcima koji te subote nisu bili na firmi ili krstitkama. Ali bilo je super, pogotovo kasnije kad smo shvatili da u Kinu imaju svoje pivo, koje im doduše rade Međimurci, pa smo zaključili da je globalizacija u biti jedna divna stvar…
Jacuzzi, Hrvojeve nezaboravne priče iz Rusije i Australije, Brankove iz Amerike, i već smo se morali pakirati jer je došao i zadnji dan posjeta koji smo posvetili posjeti netom dovršenoj Vodenici Margečan s mlinskim kolom. Udruga Margareta Margečan skuplja sredstva koja ulaže da u ovom malenom selu podigne ovaj mali muzej koji će ih podsjećati na njihove pretke. I vodenica je stvarno prekrasna, puna artefakata i okružena prelijepim vrtom tik uz rijeku Bednju. Za izlete i, logično, kvalitetan zagorski tulum.
Posljednji obrok nam se duboko zarezao u pamćenje jer je serviran na livadi ispred restorana Pethrasti, koji je ime logično dobio po ogromnom drveći koje ga okružuje. Negdje kad si pomislio da si se izgubio, na stotom brdu daleko od civilizacije, a opet pet minuta od centra, na kraju planinarske staze, sav u cigli i drvu, Pethrasti je idealan za obiteljsko i sportsko druženje.
Gemišt, ali i Simčić refošk, desetak domaćih rakija i bogatstvo jela od divljači i posebno gljiva, razlog je da na kraju pješačenja ili bicikliranja ovdje sparkirate dva kotača ili tenisice i na suncu odmorite uz kontempliranje o smislu života. I gulašu od dvadeset vrsta gljiva! I ječmotu s gljivama. I mesu iz tiblice i kosanoj masti ili juhi od koprive. Dakle, ne možeš odabrati, a onda ni prestati jesti domaće specijalitete i to po stvarno fer cijenama. Prekrasna priroda, mir i stvarno prekrasni ljudi, svratite u Pethrasti, neće vam biti žao…
Na kraju smo se slikali na putu za mjesto Gačice i zaključili da nismo dugo bili tako blizu Gačicama, neki su legli u polje makova, te posjetili još jednu kuću za odmor, u crnoj šumi od crnog drva i uz zlatno žute štruklje. Kakav mir, kakva tišina, a sve u drvu, ma divota. Detalje pogledajte na njihovoj stranici Cabin Winterfell, i obratite pažnju na šumski jacuzzi grijan drvima – kao juhica! Posljednja kuća za odmor su u biti niz apartmana – Vinbreg, a najljepši od njih ima bazen i pogled od milijun dolara. I tu smo jeli najbolje domaće štruklje!
A onda smo došli i do samog kraja i Muzeja planinarstva gdje smo nakon obilaska čak dvije izložbe, imali i rudarsku radionicu crtanja ugljenom s voditeljicom, više nego strpljivom Nevenkom Kozinom. Većina je nešto nacrtala, ja sam zaključio da je za sve bolje da se držim pisanja, sunce je zalazilo za Ivanščicom, a posljednji planinari silazili s ove prekrasne planine u planinarski grad.
Ivanec ima dva problema. Prvi je to što nije toliko blizu Zagreba, što ga u biti i spašava da je tako neistražen i netaknut. Drugi je problem što iznajmljivačima nisu rekli da povise cijene, pa vam ozbiljno sugeriram da brzo nešto rezervirate jer je ovo na granici nevjerovanja!!! Dobro ćete se najesti, pazite na gemište i rakije, priroda je predivna i čudesna, i smatram da je stvarno dobra ideje otići na vikend u Zagorje… Počnite s Ivancem, sigurno ćete se vraćati – uostalom, 21. lipnja je Kotlićijada povodom proslave Dana Grada!
Veliko hvala Jelici, Borisu i razredniku i organizatoru Domagoju Severu, kao i cimerima, Putoholičaru Branku i dobrom starom biciklisti Hrvoju te njegovim divnima Maksu i Eni. Do neke druge prilike, putujemo dalje!
Foto: Branko Krčmar, Domagoj Sever, Hrvoje Jurić, Ribafish
