Najveći problem s mojom drugom najdražom psihijatricom, neprikosnovena je ipak iz sentimentalnih razloga moja Sportiva, Ljubica Uvodić-Vranić, je u tome što smo dobri frendovi već petnaestak godina pa joj nemrem biti pacijent. Za sve ostalo, ono bez čega se danas više gotovo pa ne može, dakle razgovora o tome što i kako dalje u ova suluda vremena, mislim da je Ari upravo savršena.
Naime, od doktora uglavnom očekujemo štošta drugo osim odlazaka na koncerte i sudjelovanje u pub quizovima (ponosni smo članovi ekipe Nižerazredni Vratnik) zbog čega sam uvijek bio oduševljen s ovom prekrasnom damom koja nikako da počne stariti.
Neki dan je ponovo sretoh pa me zanimalo kako joj je sada kad se konačno, nakon bogate karijere u Sloveniji, dokopala svog najdražeg Zagreba i krenula u privatnu praksu.
Doktorice Turčin – kako mi je ovo čudno izgovoriti – kako je danas biti specijalist u Hrvatskoj?
Općenito se kao liječnik čovjek susreće s čitavim spektrom odnosa do svoje profesije, a specijalizacija psihijatrije se još dodatno razlikuje od ostalih “konkretnih” specijalizacija poput internistike ili kirurgije. Generalno nisu stigmatizirani samo psihijatrijski pacijenti, koji često ne potraže stručnu pomoć samo da ih se ne proglasi “ludima”, nego smo donekle stigmatizirani i mi psihijatri. Pretežito nas se ne doživljava kao ozbiljne liječnike koji smo pošteno odstudirali zahtjevan studij medicine, da bi se već u sljedećoj minuti od nas očekivalo da napravimo instant čudo. Takav odnos prema mojoj struci me često nervira, jer su specijalisti psihijatri stvarno podcijenjeni. Sve dok ne zagusti…
Kako to da si uopće bila u Ljubljani, kako to da si se vratila?
Kao što znaš, rođena sam Mariborčanka, a nakon završetka studija u Zagrebu perspektiva zapošljavanja ovdje bila je jako problematična. A silno sam željela ostati. No, da uzalud ne gubim vrijeme odlučila sam se vratiti u Maribor, gdje sam radila devet godina i specijalizirala psihijatriju, a nakon toga mi je bio ponuđen posao u Ljubljani na Sveučilišnoj psihijatrijskoj klinici. Tu ponudu sam prihvatila, iako Ljubljana nije moj grad. Ali to je značilo da sam mogla nastaviti suradnju sa svojom mentoricom prof. Blankom Kores Plesničar, koja me je naučila više od same psihijatrije. Jako mudra žena. Tamo sam bila i na funkciji predstojnice najprije jednog, potom drugog Centra, a paralelno sam vodila i organizirala još i psihijatrijsku konzilijarnu službu za ljubljanski Klinički centar. Bilo je jako naporno, ali i izazovno.
Moj grad je Zagreb. Njemu sam se vraćala baš svaki vikend i nakon 17 godina života iz kofera, za volanom sim-tam i stalno na granicama, jednostavno sam se umorila. Bilo mi je dosta tempa i ritma takvog duplog života na pola, pa sam se 2017. odlučila vratiti. Odluka nije bila laka, u Sloveniji sam izgradila odličnu karijeru koja je još uvijek bila u uzlaznoj putanji i slijedila su mnoga odricanja po tom pitanju, ali maknula sam nogu s gasa i konačno sam se vratila doma, što mi je bilo bitnije.
Koliko je težak iskorak iz državne u privatnu praksu?
Još uvijek učim, gušter sam u privatluku (smijeh). I jedno i drugo ima svojih prednosti i mana. Činjenica je da čovjek ne napušta situaciju koja mu je super. Da me nije ugušio sistem u hrvatskom javnom zdravstvu, vjerojatno ne bih ni pomišljala na odlazak u privatne vode. Sav balast birokracije, nerazumna ograničenja od strane HZZO uz ignoriranje struke i često nemoguća pravila igre gurnula su me preko ruba i rekla sam – dosta više. U privatnoj praksi mogu raditi u skladu s visoko postavljenim kriterijima i sa svim svojim stručnim znanjem, koje na žalost nije bilo adekvatno cijenjeno u javnom zdravstvu u Hrvatskoj, dok mi u Sloveniji i dalje spontano nude posao. Za sada ostajem u Zagrebu. Privatna praksa je drugačija borba i nikako nije šetnjica po livadici, da se ne lažemo i da ne idealiziramo. Ali za sada sam bitno zadovoljnija, iako zaista ne znam što nosi budućnost.
Kao da itko to zna… Što si htjela biti kad odrasteš, kako se shvati da želiš cijeli život slušati tuđe nevolje i pomagati nepoznatim ljudima?
Htjela sam studirati na Zagrebačkoj školi animiranog filma, ako smo kod pra-želja (smijeh). Ali medicina je bila pragmatičniji izbor, a po prirodi sam više prirodoslovac koji je oduvijek gajio ljubav prema kemiji. Nisam se vidjela u internoj medicini, trebalo bi me specijalno nagraditi nečim da se sa svoje dvije lijeve ruke nisam gurala u kirurgiju, jako me je zanimala dermatologija, a psihijatrija je pobijedila zbog interesa za psihoanalizu.
Psihoanaliza mi i dan-danas predstavlja krunu psihijatrije, ali u tijeku specijalizacije iskristaliziralo se da jednostavno nisam čovjek za to. Korisno je kada prepoznaš svoja ograničenja i prihvatiš ih. Također se iskristaliziralo da sam čovjek za urgentnu i intenzivnu psihijatriju te da mi i dalje leži kemija, pa sam razvila vještinu po premisi “minimum lijekova za maksimalni rezultat”. Najlakše je nekog natrpati tabletama. Za razliku od toga dobar učinak s malo adekvatno odmjerene kemije zahtijeva puno znanja i prakse.
Tko su ti životni uzori, na čemu baziraš današnju praksu?
Životni uzori su mi svakako majka stomatologinja i otac pedijatar, kao i brat kojeg zovem “Najbrat” jer je to jedina adekvatna titula, divim mu se beskrajno zbog njegovog poštenja i potpunog odsustva zlobe, a i duhovit je i zna me nasmijati kada me potrefi loš dan. Blanku Kores Plesničar sam ti već spomenula, ona je moj kompas i u struci i u životu, ukratko – moj idol. Današnju praksu baziram na svemu što sam prošla i naučila u svom dugačkom putovanju, moglo bi se reći da je to dvadeset godina kilometraže u psihijatriji, od čega sam specijalist već dobrih 15 godina. Znanost napreduje, treba ju redovito pratiti, pa tako moje učenje nikada ne prestaje kako bi u praksi mogla biti zaista dobra.
Koja ti je bila, a koja je danas životna filozofija?
Život je kratak i treba ga živjeti sada. Današnji upgrade je “treba ga živjeti mudro” (smijeh).
Tko sve može, a tko treba doći u tvoju ambulantu?
Psihijatar sam za odraslu populaciju, dakle nisam pedopsihijatar, ali su dobrodošli svi od 17. godine starosti dalje. Na žalost neki zbilja ozbiljni psihički poremećaji počinju taman tada i prate čovjeka kroz čitav život, što znači da će u roku godine ili dvije taj pacijent ionako biti usmjeren psihijatru za odrasle. Doći može svatko kome treba stručna pomoć, ili za početak – barem savjetovanje. Neke dileme mogu se otkloniti već jednim razgovorom, ili se pacijenta usmjeri prema adekvatnijem pružanju psihosocijalne skrbi.
Na konzultaciju mogu doći i pacijentu bliske osobe (partneri, roditelji, itd.) koji mogu prezentirati problem. Kod mene uvijek dobiju napismeno ili nalaz nakon pregleda, ili kratki izvještaj s mišljenjem. To je dio birokracije za koju smatram da je neophodna i jako važna jer omogućuje (dokazuje) transparentnost rada. Dokumentacija se predaje isključivo klijentu. Potpuna diskrecija je također važan dio dobre prakse jer bez toga nema povjerenja i možemo samo staviti ključ u bravu.
Koji su danas najveći problemi u Hrvata, zbog čega ljudima najviše treba pomoć?
Apsolutni šampion su anksiozni poremećaji poput napadaja panike, generalizirane anksioznosti i raznih fobija, što lako može nastati zbog raznih životnih okolnosti, a najčešće su to partnerski konflikti, problemi u školi ili na poslu, ili pak zbog nezaposlenosti, financijske nedaće, gubitak dragih osoba, mogla bih nabrajati do prekosutra… Dodatno su tu alkoholizam i depresija, na što je nalijepljena i suicidalnost. Premalo se priča i razumije o ovisnostima o sredstvima za smirenje, a te tablete se često nekritički propisuju ili međusobno dijele ”prek’ plota” jer se smatraju bezopasnima. Nesanica je na toj listi neizbježna. Demencija je također značajan problem, pogotovo u populaciji koja stari i to radi loše. Tu su i psihoze, ali recimo prevalencija shizofrenije je standardnih 1% populacije, što se čini malo, no izuzetno je značajno za one koje pogađa. Nema da nema.
Kako je tebi u svemu tome?
Trudim se sačuvati hladnu glavu i zdrav razum. Nisam rekla da mi uvijek uspijeva (smijeh).
Kako izgleda seansa s Doktoricom Arijanom Turčin?
Na prvom pregledu popričam s pacijentom, saznam osnovne informacije tipa s kime živi i čime se bavi u životu, koji su razlozi da je odlučio doći, te nakon razgovora kažem svoje mišljenje kako bismo se dogovorili o daljnjoj terapiji. Ako smatram da postoji razlog za propisivanje lijekova, objasnim zašto, kako se uzimaju i što se može od toga očekivati. Također dogovorimo termin kontrole te izdam nalaz. Kontrolni pregledi služe praćenju učinkovitosti lijekova i eventualnih nuspojava, čemu se prilagođava daljnji tijek liječenja. Jako se trudim da su uputstva jasna i da ne zbunjuju pacijente. Bitno mi je da od liječenja imaju maksimalnu korist, a ne dodatnu glavobolju.
Kada se može početi dolaziti?
Uvijek se nađe raspoloživi termin koji se rezervira u dogovoru s klijentom. Potrebno je samo kontaktirati Polikliniku Artemeda gdje termine koordiniraju naše dobre sestre i maksimalno ih prilagode pacijentu. Uputnica nije potrebna, rezervacija termina jest. Onda treba samo doći do Trnjanske 95 u Zagrebu ili otvoriti Zoom jer su mogući pregledi i na taj način. Imam klijente i izvan Lijepe Naše, a također imam klijente s kojima komuniciram na engleskom ili slovenskom jeziku. Jer znam i mogu i hoću (smijeh).
Ari, hvala ti. Sretno u novoj epizodi, a ako mislite da vam treba razgovor, javite se na stranicu: https://artemeda.hr/nasi-djelatnici/dr-sc-arijana-turcin/
Tel. 091 177 0900
artemeda@artemeda.hr
