Turistička zajednica Osječko-baranjske županije pozvala je mene i Kotigu na hedonistički vikend u sklopu kampanje Head On East Croatia kako bismo naučili nešto više o ovom divnom kraju.
Na kraju je dobro da nismo dobili batina u Batini jer ja moram miješati Srijem, Slavoniju i Baranju, ali sve je završilo skoro perfektno.
Završilo bi i savršeno da ja nisam morao dan prerano juriti na svadbu u Sisak, ali se zato Kotige nisu riješili još valjda tjedan dana. A sve je počelo tako benigno smještajem u samoj Tvrđi u Maksimilianu, smještaju svih smještaja s beskrajno ljubaznim i finim domaćinima, urednim sobama, sjajnim omletom, vlastitim točionikom Becker’s piva i hortikulturološki briljantno dotjeranim dvorištem iz kojeg ne želite u krevet. Za svaku preporuku.
Ujutro smo upoznali vodiče, Mislava i Rebeku, sjeli u oldtimer i dovezli se do prve postaje slušajući ultimativne hitove Beli Manastir i nešto od Kuzme i Šake Zulua, dakle, smijeh i samo smijeh. Kopački rit nas je ugostio punim plućima, upoznali smo deset vrijednih ljudi koji se trude da ovo očuvano i sačuvano mjesto, toliko važno za bezbroj biljaka i životinja i dalje služi kao dom i da se ne ugrožava nitko i ništa, već samo gleda kako priroda diše.
Ja bih im samo ubacio jedan restorančić i to bi bilo to. Nakon kratke seanse s dalekozorom na šetnici, ugledane pokoje rode, labuda i žabe, red je bio da se prebacimo na nešto opakije…
Tako smo došli i do Eko centra Zlatna Greda. Putem kroz Kopački rit i baranjske pustare, te zaustavljanjem kod Titovog dvorca saznali smo što su pustare i čemu su ove nazovimo ih zadruge s vlastitim novcem, kinom i upravom služile gotovo čitavo stoljeće. U nekadašnjoj pustari Zlatna Greda doživjeli smo malo adrenalinskog ugođaja, uz ZIP-ove, poligone, kajake i štošta.
Sjajan gemišt od Beljske graševine i izvrsne kućice za odmor usred guste šume. Dolazimo jednom ozbiljnije, potpuna novost!
Sad već s malim zakašnjenjem dolazimo i na ručak u Baranjsku kuću u Karancu u Ulici zaboravljenog vremena kod legendarnog Baje. Friški, poput bakine duše meki i masni topli na duge komade rezani čvarci zasjenili su ostatak univerzuma, a onda sam još rezao šarana i kuhao fiš.
Dobro, Bajo je kuhao fiš, a ja sam isprobavao kajsiju, šljivu i još jednu, i općenito, sad smo već dosta kasnili, ali tamo je tako dobro, mirno, bez civilizacije, svijeta, problema, ičeg…
Uz putnu rakiju vrludamo do vidikovca na Beljskoj vinskoj cesti gdje je sve – samo nije ravno. Nekako me ta nestajuća brežuljkasto dolinska cesta podsjeća na miks route 66 i kalifornijske vinske ceste. Nisam bio ni na jednoj, ali mi je u planu, a ovo je stvarno prelijepo, Bože koliko će tu vina nastati…
S dosta zakašnjenja dolazimo u Katolički surduk, Zmajevac, gdje se nalaze nizovi gatora, od kojih jedan pripada i vinariji Josić. Mislimo da držimo sve pod kontrolom dok kušamo fina bijela vina, ali onda sve odlazi dođavola kad iz obližnjeg Draža (moram vidjeti tu njihovu opjevanu plažu!), u punoj nošnji dolazi Filip Golubov “Car”, kako pjesma kaže, posljednji narodni gajdaš Baranje, koji uz pazušni mijeh počinje s pjesmama i bećarcima. Nekako se otvara i najbolje vino ekskurzije, moćna, slasna Josićeva kupaža crnih sorti i repamo u podrumu ispod par metara lesa te općenito, počinje brutalan tulum.
Jedva nas vade van, ali umjesto na Dane vina u Karanac, idemo na The pogled, spomenik iznad Batine i divimo se Dunavu, zelenilu, šumama, prirodi. Kako smo mazn… dobili bocu vina, idemo je popiti uz sam Dunav, i prepuštamo se pričama.
Vraćam se na jedan od najljepših vikenda u životu kad sam s Juniorom bio baš na ovome mjestu i nismo stali s igranjem, jurnjavom i istraživanjem cijeli vikend. Prekrasno…
Svega četiri sata kasnimo na Ribarske dane u Kopačevo pozdravljamo poznate na klasičnom kirbaju i pijuckamo Gerštmajera za kraj putovanja. Navodno smo bili i u mom omiljenom Becker’su (Runda je predaleko, to je ipak deset minuta pješke), i popili savršen American pale ale, ali mi je to ostalo nekako mutno…
S tek minimalnim mamurlukom ipak prerano krećemo za Erdutsko vinogorje. Iako su nam rekli da je na pola sata, od Osijeka, baš kao što vam kažu da je SVE na pola sata od Osijeka, a nije, nakon sat vremena stižemo do Erduta na Pjenušavi doručak u vinogradu, u vinariji Siber u sklopu manifestacije Pjenušavi doručak.
Iako sam se 11 minuta prije toga u jednom zavoju zakleo da više neću piti, legendarni vinar, zajebant i ljudina Mladen Siber mi nakon zagrljaja odmah toči svoj pjenušac, pa prima za ruku i vodi u podrum na degustiranje netom ubranog sauvignona. Zapamtite Siber sauvignon 2020, Ribafish je govorio! Još kad mi je gospođa Siber ispod tezge natočila neku njenu preporuku, odmah sam se vratio u život!
Propustio sam skočiti do sjajnih Brzica na još vina jer su nas natjerali kao najzgodnije snaše da gazamo grožđe (bio sam definitivno učinkovitiji od kolege Lovca, to je taj plivački rad nogu), pa smo slušali poeziju Enesa Kiševića, pa smo pričali i smijali se, i onda jurili na Wine&Bike Tour Erdut gdje smo podijelili nagrade najsnalažljivijim biciklistima.
A i sami dobili nagradu – Slavonsku bombonijeru Ravlić sa špekom, kobasom, čvarcima i – vinom. Vrh!
Na obećanu berbu grožđa smo zakasnili jer smo se zapričali, ali čobanac uz vina Erdutskih vinograda s pogledom na Dunav – nikad nećemo zaboraviti.
Koncert Urbana iznad Dunava, odmah pored paviljončića u kojem smo ručali, kupanje u bazenu s pogledom na Dunav i vožnju istim s električnim brodićem sam zbog žurenja na svadbu propustio, ali zapratite tiktokdžiju Kotigu i uživajte u filmićima koje je snimao uzduž i poprijeko. Obožavam tog lika iako me potrgao u Potjeri, ali vratit ću se ja, baš kao i u Slavoniju i Baranju koja me svaki put sve više oduševi.
Upamtite, Head On East Croatia, najbolje ribe su na istoku, posjetite Slavoniju, Baranju, sve, sveeee!
