Glavica (sedmi nastavak sage o odrastanju kilavog Purgera na otoku)

Glavica

U geografskom rječniku ta se pojava naziva – tombolo.
Riječ je o otoku ili otočiću dovoljno malo udaljenom od obale kako bi marljiva raja kamen po kamen napravila siguran prijelaz, a samim time i stvorila umjetni poluotok.

Kod nas je najpoznatiji Primošten (od riječi premošten), u komšiluku Sveti za turiste zatvoreni Stefan, u svijetu onaj predivni Mont St Michelle…
Ovo je priča o jednom malom.

Uploaded with ImageShack.us

Ali mojem, gradinskom.

Uploaded with ImageShack.us

Negdje na pola puta između Vele Luke i Proizda nasro se (polu)otočić Sveti Ivan kojeg rijetko tko zove tako jer je omiljeni naziv lokalaca – Glavica.
Zato jer je brdo.

A na vrh brda, nakon pet minuta hoda – crkvica.

Uploaded with ImageShack.us

Podignut u devetom, obnovljen u petnaestom stoljeću, danas zaštićeni spomenik, kao uostalom i cijela Glavica, maleni se crkvuljak ponosno kočoperio stoljećima sakriven od pogleda gusara, ribara i općenito ikog usred najdivnije iskonske guste borove šume.
Borove šume u kojoj su od prvih zraka sunca napaljeni cvrčci ko mutavi titrali krilcima, rilima i zadcima kao da im klub minutu do kraja finala Lige prvaka vodi 5:0.

Oko crkvice je bio platoić s pogledom na Gradinu i otočić Gubešu,

stjenčuga za strah s pogledom na pučinu, zalazak, Vis i mini-Vis (iz te perspektive) Biševo.

Uploaded with ImageShack.us

I provalija, strmina, dubina, neandertalski alpinisti su se dobro znojili dok bi osvojili Glavicu dok još Jadran nije bio tako visok.
Starci su gradinarskoj djeci logično uvijek zabranjivali da se stazom obasutom kliskim iglicama spuštaju tridesetak metara dole niže u provaliju do obale.
Ali bi mi klinci to klasično ignorirali, slagali da ćemo sjedit kraj crkvice i zvonit, a onda ostavili jednog da poteže zvonce a većina se robinzonsko-spajdermenovski otišla verat po škrapavim stjenčugama i fino riskirat teže lomove.
Spuštali bi se polako i adrenalinasto prema kraju i onda ponosno skakali u strašno i duboko crno more kojem se nije vidilo dno – totalnu nevjerojatnoću spram plitke i pješčane Gradine.
O, kako smo se samo brzo vadili iz mora…

Ali nismo prolazili nekažnjeno.
Uvijek bi se neko raskrvario na granje ili stijene, a najveću je kaznu popušila Bisa koju su na stijenama vidli rođaci s Gubeše, pa nije smjela sedam dana van, što je pogodilo i mene jer je Bisa prva u škvadri dobila cice.
Glavica me osim tog škvadrovskog igranja, skrivanja i veranja fascinirala i drugom stranom – pecačkom.
Zabrijao sam tih dana da ću nać savršeno mjesto za ribičiju

koje još nitko nije otkrio i tražio dovoljno umobolne vertikale za veranje nevidljive sa staza, a ujedno i dovoljno blize za vratit se doma na babin sendvič s parizerom i senfom.
Kad imate dvanaest i razmaženi ste jedinac, na neke stvari i ne pridajete dovoljno pažnje, poput sigurnosti, naprimjer.

A kako je velemajstor nosio štap, kutiju s rezervnim priborom, mamce, tatce, samce, kantu za žive ribe (da se ne posuše i izgube na volumenu do doma) i kamen za razbijanje, uspon na jedan jugozapadni krak Glavice je skoro ima o tragičan završetak.
Polako sam se penjao strminom nagore na sve četiri, kad je bajata svijetloplavo-bijela Boroleta (one kasnije, tamne nisu bile to) rekla – sori, pucam, a obli debeloguzi klinac počeo kliziti ko Bambi guzno prema desetak metara dubokoj provaliji.

Ono malo života je prošlo pred nosom u stilu, sisa, druga sisa, mačak Feliks, Manila 1974., špica sportskog pregleda, pas Vučko, autić na pedale i opet se između mojih nogu stvorila padina dok sam sve više dobivao na brzini.
U valjda doslovno zadnjoj sekundi sam pregrizo flaks, izvukao štap i nekako vrškom dohvatio tanan ali sveudilj dovoljno tvrd i žilav bor te promijenio smjer i lagano skrenuo s iglica na stijenu.
Nisam se napeco tog dana, i ozbiljno sam razmislio da počnem vjerovat u čiču u čije su ime podigli građevinu kraj koje sam kasnije sjeo i žvakao Super s krispijem i cuclao Pingo ili klasični Fructal, frajerski probušivši tetrapak tamo di je dno a ne di treba po mamama.

Prođe otad puno bajrama, Biserkin sin danas već fura komade po otoku, ja i dalje nisam našao savršenu poštu za pecanje, a Glavica i dalje služi za lijepe večernje šetnje.
Ali ne i za onu pjesmu cvrčaka.
Imbecili u crkvenoj vlasti su posjekli većinu borove šume kako bi se crkvica mogla vidjeti s mora.
Pedesetak stabala više nema, par ih još sablasno visi nad provalijama kao nakon komete u Sibiru i čeka nesretne naivne maloljetne osvajače kakvi smo nekad bili mi da im se strovale na glavu i ubiju ih, cvrčci su odselili na ljepša mjesta, a lokalni hadezeovci su na tom zaštićenom spomeniku prirode sagradili par vikendica na kat.

Uploaded with ImageShack.us

I obnovili fasadu na crkvici.

Nama, djeci je uvijek bilo wow zvonit.
Ali je rijetko bilo konopa za potezat.
Pa smo kombinirali s granama, štapovima, koječim…
Čak i kamenjem gađali zvono, bedaci.
Zvono je sad tu i može zvoniti ko poželi, Rokatanski se naravno odmah navukao…

Uploaded with ImageShack.us

Još malo pa će i on krenut sa škvadrom u pentranje, igrat skrivača, kauboja i indijanaca, Jovanke i Jože i vjerojatno će mu bit dosadno kad ću mu ovo pričat.

Ali sam mu pričao i pričat ću.
I naježit od gušta kad se sjetim svega, jer se imam čega sjećat.
Baš sam dida…

Uploaded with ImageShack.us

Zašto kreteni vladaju i imaju love?