Sinoć sam otkrio da nije pametno kupit nitro boju kad ti nestane uljane.
Sinoć sam oko ponoći zaključio kako su nastajali najveći hitovi Hendrixa, Gileta, Bareta i takvih.
Isto tako sam shvatio zašto se vrata malih i skučenih zahoda skinu iz istih kad se farbaju.
Jer inače sjediš na školjci u kvadratnom metru i pol i nasnifaš se ko mazga na bunici.
Pa mi je bilo ko baki u onom vicu:
Bako, jes mi ti dirala one tabletice na stolu?
Ma pusti tabletice sinko, miči mi ove zmajeve iz kuhinje…
Šteta što su i Bare i Gile i Jimmy imali olovku i papir kraj sebe a ja ne…
Danas rukometaši.
Opet ću si pojest jetru od nerviranja.
Rukomet je inače igra koju sam trenirao pet godina i u kojoj je bit inteligencijom, pokretljivošću i brzinom izbacit slobodnog igrača koji onda ubode gol.
Pakleni to rade tako komplicirano i pedantno da je svaki gol remek-djelo, ali ih i pritom protivnici barem 8 puta umlate šakama i svim ostalim.
Ali zabiju i dobiju jer smo najtvrdoglaviji na svijetu.
Francuzi umjesto tih petljanja imaju onog konja Narcisa i još jačeg Karabatića koji uzmu loptu, dignu se i ubiju.
I onog Navojca na crti.
I kako njih ima deset puta više od nas i kako se kod njih za razliku od nas ulaže u sport i ljudi ne igraju za garnituru dresova, kalendar i tapšanje – bit će jezivo teško.
Ali, nije li uvijek tako?
I nervira me Metličić van terena jer me izjavama podsjeća na Sanadera.
Červar me pak ugodno iznenadio genijalnim potezom da Šprema čuva za završnu fazu natjecanja.
Tajno oružje, kak ste svi glupi…
I svojim vrhunskim taktičkim zamislima dvije minute prije kraja utakmice, dok mu se igrači smiju iza leđa, a kad se ovaj ispuše “Igrajte, je*ite, za Hrvatsku, za pravdu, za boga!!!”, onda igrači sami slože nešto ozbiljno što ima veze sa sportom.
Di bi nam bio kraj na na klupi imamo trenera a ne bahatog pjetlića dirigiranog od državnog vrha.
Njegove riječi imaju težinu mog žicanja sina da se pokaka.
Vratite nam Irfana!
Naravno, kad danas naši pobjede, pojest ću govno i lupat se kablom tipkovnice po leđima od sreće, ali morao sam ovo israt, sori.
Pa ću samo vrhunskim trenerskim rječnikom reći najbolju taktiku kako razbit Francuze:
“Rasturite Žabare, za Ribu, za debelog ćelavog, za usranog od farbe, za mene!!!”
Sretno
18 komentara
Omeyera treba nekako maknut i dobri mi. Da nije njega, svaki put bi dobili Vrancuze 🙂 Necu gledat, ne mogu, previse sam emotivna kad oni igraju. Dragovoljno sam se, za disadni sastanak koji pocinje u podne i traje sat vremena, prijavila 😀
Jedna od onih čudnih stvari je da ne volim rukomet. Nikad ga nisam niti voljela. Išla sam na tekme ko klinka, kad je stari Zagreb s mojim dragim susjedom Ratkom osvajao prvenstva Evrope, kad sam u Poreču gledala finale protiv Barce, ali zavoljela ga nisam nikad. Ne razumijem ga (razumijem pravila, dapače, znala bih ih izrecitirati) ali ne razumijem logiku, ne razumijem zašto je Ivano najbolji igrač na svijetu a moja percepcija njega je da je autistični krelac, ne razumijem zašto igra horvat a ne džomba i ne razumijem ništa u vezi te igre. I zato ju ne volim.
Nije lako biti ‘rvat, uz to još i samopriznati sporcki fanatik, a ne voljeti rukomet. Osjećam se hendikepirano 🙁
Ej, oću ja onaj tvoj mrčandajz u ćošku za onih nejkoliko deca stare Septice onomad na koncertu Septice!….Skoro ko farba, sjećaš se?
i za zmajeve u kuhinji, i Bareta i Jimmya i metar i po shekreta…idemoooooooooooooooo…
jesi se pitao možda da je Jimmy vjerojatno u shekretu imo papira, ali s čim je onda piso…?!
sumnjam da če mo proč francuziće, gadni su u pizdu materinu.
konačno su počele vratitće se rode, reprize ali onda kreču one noveeeeeee!!!!!
Pobjeđujemo. Vrijeme je Lac poludi. A dvostruki užitak će nam pružit Lino u tajmautima. Ako mu Dominiković da riječ.
Mogao bi, patetike i raznovrsnosti radi, uzet Matoša pa im citirati u pauzama:
Ajmo Ivano, za nju, u snu, tužnu, mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća!
Igraj Pero u mlačnu noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir!
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir!
Ajde Igore, da ne završimo na vješalima
Suhi kao prut!
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod nama crna zločinačka jama,
Ubojstva mjesto, tamno kao blud!
meni tebe skroz žao! A da priupitaš neke od nas koji smo prošli renoviranje stana šta i kako se radi tako da svaki put kad kreneš u radove ne otkrivaš toplu vodu?!
Od sporta volim jedino curling, a njemu sad nije sezona…… a od rukometaša su mi zgodniji vatrpolisti….. pa taj dio ostavljam bez komentara
Unatoč njegovom lupetanju, ipak ne znam što ljudi očekuju da bi Červar trebao govoriti u onih par desetaka sekundi kaosa, a da preokrene utakmicu koja se već debelo igra. On može taktički postaviti prije, mijenjati igrače za vrijeme tekme, a koliko kad opet ulete u onu tučnjavu nazad, na to utječe neki zbrzani plan…
Jedno ne shvaćam u vezi hrvatskog rukometa na općem planu… uvijek kada igramo, pogotovo kad slušaš komentar na TV (trenutno na poslu gledam stream bez komentara i moram priznati da osjećam olakšanje) je ta obavezna DRAMA kojom je natopljen, to “tuku nas, ubijaju nas, čupaju nas” sve te “kradu nas” teorije zavjere kojima odmah i ja budem ponesen… a onda na streamu u tišini kancelarije vidim da i mi kopamo, brat bratu, oči suparnicima.
Jer iskreno, ne shvaćam tu teoriju zavjere – tj. tko i zašto uvijek baš nas. Imamo najveći ugled u rukometu, prvaci svijeta, olimpijade, svega. Čak i možemo platiti najboljeg rukometaša svijeta da se vrati, imat ćemo i jebačke dvorane za rukomet. A onda opet slušam komentatore i njihovo cviljenje kako BAŠ SVI koji igraju protiv nas igraju prljavo a cilj im je momčad nam spremiti u tramu, kako SVI suci uvijek samo gledaju da nas oštete (na stranu sudačke greške) i svu tu stalnu dramaturgiju koja se potencira oko rukometa.
i meni je cudno da su bas SVI uvijek protiv nas i da nas bas svaki sudac oce zakinut al si opet mislim da nema toga i da nema komentara koje Ćoso, Ozmec, Michio izvuku u ključnom trenu iz donjeg desnog režnja malog mozga zaduženog za prokrvrljivanje i najudaljenijih dijelova tijela prosječnog hrv navijača koji ih sluša doma na nekom od prijemnika, vjerojatno ne bi bilo ni one kolko nas ima, jeeeote kolko nas imaaa…takve navijacke proizlaze iskljucivo zbog takvih komentara da smo mi i uvijek samo mi zakinuti…i zbog toga neka ih…
Prije bih rekao da je porazu doprinijelo razno, nama tipično forsiranje. Npr. ono Metličića kojem ne ide i ne ide iz utakmice u utakmicu , ali svijet bi se srušio da se izostavi. Kao da forsaš da u nogometnoj repki još igra Šuker….
sranje… otkud im onaj brudet, serem im u brudet…
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaarghhhh…
mrzim poraze…
Nismo uspjeli. Bolji su. Nemamo igre ni ideje i sve što si za Linu napisao je istina.
Očemo Irfana,očemo Irfana!!!
mamu im žabarsku.. bljah! 🙁
o da… nažalost su zgubili… (nisam baš sve gledala). Inače, Nasljednik već pet – šest godina trenira rukomet. I sad je negdje u Hercegovini na nekom turniru. Nije to loše. Dečki su ekipa koja i izlazi zajedno van i za to hvala našem treneru koji ih nije kao klince htio forsati da samo onih dva – tri drže tekme, nego da se svi jednako razvijaju, pa tek sada sa 15 – 16 rasturaju…
Na onom time-outu u neznamkojoj minuti je Lino urlao na Duvnjaka da se brže skine jer ulazi na srednjeg, Ivano ide na desnog, a Pero ide ladit jaja na klupu. Onda se Metličić počeo nešto buniti, ali nažalost režiser je prebacio na Francuze i njihove, ipak nešto ozbiljnije, taktičke zamisli. Metličić je nastavio igrati nakon tog time-outa, a Duvnjak je ušao 3 i pol minute prije kraja, kad smo ga mi već poduvali.
Ne znam jel samo mene već zamara gledati Červara na klupi, ali što je previše previše je, brate mili. Ima da ga smijenimo na sljedećim izborima! 😀
lino čmar, je zakon.