Erzurum – europsko prvenstvo usred Azije

Erzurum – europsko prvenstvo usred Azije

Bilo je gušt u siječnju igrati i izgubiti u finalu turnira od curlašica brodske Legije na njihovom terenu.

Pogotovo jer su nam poklonile prvu nagradu – Kutiju čvaraka. Led se zbog sunca topio, sve je ličilo na potapanje brodova i skakanje mede sa sante na santu, jer Hrvatska nema dvoranu za curling, a Puf je toga dana u mladim i talentiranim Antoniji i Ines, uz već dobro znanog Soju

– vidio ulog u budućnost.

Ljepši dio reprezentacije.

I na prvo otvoreno prvenstvo Hrvatske u curlingu za mješovite parove u Zagrebu na još sklepanijem ledu – vrbovao upravo njih troje.

Kolar i ja smo skupili Zapruđanke i za dlačicu ispali u skupini, ali Puf je s Čudnovatom Legijom otišao do kraja, osvojio prvenstvo i izborio – Erzurum

Pravo pravcato Europsko prvenstvo.

Pa smo si platili sve sami i krenuli, sponzorima nismo bili zanimljivi.

Dva sata leta do Istanbula je proletilo, jedna nas je dama upitala da jel curling ona vožnja s autićima, a na Ataturku je uslikalo mene i Pufa na kraju trake, a kako obojica želimo bit lijepi na fotkama, tako smo gledali na krivo mjesto i polegli ko žito.

Presjedanje na drugi avion na drugom aerodromu na drugom kontinentu (nemojte uzimati taksi u rush houru između dva aerodroma – tri sata miljenja i sedamdeset eura),

i još kraći let na istok blizu granica s Armenijom i Iranom – za Erzurum.

Na 1800 metara nadmorske visine,

smjestio se grad od 300 tisuća duša.

U kotlini među planinčugama, suroj vjetrovitoj goleti gdje drveća nema ni za čačkalice, brzo smo se smjestili u prljavi šatro alpski planinski/skijaški hotel još 500 metara više, podno žičare.

Nije bilo hemića, astmi, alergija ni ničega što nas spopada u Zagrebu, ali pod prozorom umjesto mačaka i pasa vrludaju krave, lisice i poneki vuk.
Lisice inače ne vole Ulker kekse, ali kad nismo imali ništa drugo… Prozvalo me šaptačem lijama, ono…

U najsiromašnijoj regiji Turske devastiranoj od Rusa, i tko zna koga još, stanovništvo su ili studenti (navodno 50.000), vojnici (svugdje vojne baze, prilično interesantno saznanje kad počne rat sa Sirijom) ili sirotinja.
A prelijepa, moderna i više nego ugodna curlingana je smještena na rubu grada kroz koji te stvarno strah prošetati kad padne mrak. Šteta što je organizacija poprilično štekala, ali ne možeš sve imat…

Prljave, nedovršene i prašnjave uličice su krcate zamusanom dječurlijom koja nemilice žica money, money,

jedan se čak i švercao u restoran kako bi jeo s nama…
Vjerojatno je to seksi i cool nekim našim celebima, ali meni baš i ne.
Svejedno, vrlo brzo ostah bez bonkasa i sitniša.

Centar Erzuruma je lijep i uredan, ali samo do prvog zavoja. Evo i par utisaka…

Čistač cipela turbo ekstra s dodacima za valjda hot-dog…

Cijene su glupe i nerealno visoke. Pivo je u dućanu 14 kuna, banane 15, a hrana općenito ista kao i kod nas. Umro sam na taze barbune!

Brzi restorani su solidni, iako prepuni muhetina, s barem po deset konobara, može se pojesti doner ili kebab za 30-ak kuna s prilozima (luk na masti od pečenja, neki ljuti ajvarčić, pečeni faferon, suha riža), ali burek s mesom je 13 kuna, alooo!?

A piliće zovu ko i mi!!! Puno su toga općenito popalili iz hrvackog, pa je bilo lakše pričat po naški nego na engleštini…

Uglavnom, jako skupo, očekivali smo puno jeftinije sve, a pogotovo tursku kavu koja je po 15 kuna.
Grad se užurbano gradi, na sve strane niču moderne zgradurine, ali Turci kao da su zaboravili riješiti problem sirotinje, jer je nesrazmjer ogroman. Baš potemkinasto…

Bitno je da pijuckaju 25 čaša divnog smeđeg čaja dnevno,

puše ko Turčini i općenito ne brinu puno ni o čemu.

Ali da ste im vidjeli izraz faca dok smo šetali s našim curkama u trenirkama po centru grada…

Naravno da žene ne smiju sjediti u birtijama, a kako je taj dio dosta konzervativan, dobra četvrtina je nosila feredže (iako neke ispod toga nose traperice i štikle!?). One koje nisu nosile su uglavnom prekrasne, tamno milkaste kože i ovolikih očiju, ali poučeni pričom o Srbinu koji je na nedavnoj Univerzijadi doveo Turkinju u sobu i bio iznenađen sa dvadesetoricom braće i rođaka koji su se stvorili pred hotelom koju minutu kasnije – samo smo im se srdačno smješkali s distance. Daleko brate za trčat doma…

U Istanbulu su djevojke puno manje konzervativne. Strašno…

U slobodno vrijeme između naših tekmi i tekmi koje gledamo pokriveni dekicama zbog ledare u dvorani (opravdano, naravno), tumaramo po gradu…

Tu su Soja i zaprega. Nije nam bilo smiješno kasnije kad nas je jedna psujuć prestizala dok smo milili po cesti autom (imali smo i hit radio za šlagere, od milja zvan – zbogom dupe!)