Čaše lomim…

Reykyavik, glavni grad Islanda, dugo u noć, hladnu sjevernu noć, Ivan i ja ločemo Vikinge po 5 eura (happy hour) i odbijamo nemoralne ponude zgodnih pohotnih Reykyavljanki i njihovih ružnih frajera. Čujemo neku buku s ceste i izlazimo sa svojim pivkanom u čašama u rukama. Sretan sam ko pašče jer sam pored gorile na ulazu neopaženo uspio prošvercati čašu na kojoj je velikim slovima pisalo Viking.

Tri su sata ujutro, prema pisanju nekih novinara, pred nama bi trebali biti simpatični Sjevernjaci koji vole malo popit, ali su skroz simpatični. Nažalost, pred nama su divljaci shrvani votkom koji se nabacuju s bocama i čašama preko ulice po kojoj spokojno voze SUV-ovi, a jedan totalno satrani Islanđanin u Bossovom odijelu (koje vrijedi duplo više od našeg četverodnevnog aranžmana) skače na policajca uz urlanje i odobravanje mase. Ne vjerujem svojim očima i pitam prvog do sebe, da koji je njima penis. A Sigur, simpatičan mladić mi kaže da oni uvijek divljaju iza dva ujutro i da je to sasvim normalna pojava. Kao i da se staklo bez problema smije iznosit ispred birceva, čime moja adrenalinska avantura (krađa) malo gubi na vrijednosti.

Gledam oko sebe po razasutoj srči, kad ugledam bar deset neokrznutih čaša. Saginjem se i skupljam te pazim da nisu neokrhnute. Da se ne bi ponovio Oktoberfest 2004. kad sam još dugo nakon toga furao porezanu usnicu. Pičimo tjerani vjetrom prema hostelu, Ivan ide krmit, ja pakiram trofeje u prljavi veš i pazim da završe blizu sredine ruksaka kad se budemo vraćali. Ali ne preblizu jedna drugoj. Srećom, sve su tri preživjele još dva leta, pa je Egils završio u vitrini, a Thule u sudoperu, nepravedno razbijena iako sam je samo lako tako. Drolja.

Pa tako danas imam tridesetak čaša i krigli s nekim logom. Krigla već spomenuta iz Münchena služi kao vaza, a ostale su mi izložene u šanku. I baš je gušt nekom dragom gostu ponuditi ladnog pivkana iz nečega što ima priču kao ove dvije Islanđanke. Tu je Londončanka koju sam pokupio s poštanskog sandučića usred bijela dana, a Siniša zaurlo za mnom – “Hey, you!” pa sam se presro, onda Japanka koju je maznuo Boris al mu je se nije dalo nositi doma preko Koreje i Kine… Meni se je dalo. I Kineskinja Tsingtao s poludirigiranih karaoka u Pekingu, australska futrola koja čuva svježinu, plastičnjača s duplim dnom koja se zaledi… Nekad ne znaš je li veći gušt to uzet za sebe, ili poklonit kad si skužio da si je donio doma, pa ih je dosta i odšetalo. Klara, hvala ti za onu divnu Triple Karmeliet, nikad se sam ne bi usudio…

Dvije najdraže priče su mi ipak s Cipra i Njemačke. U Nicosiji sam naletio na taze otvorenu pivnicu, ušao unutra, popio sve što se nudilo i krenuo pitati konobara kako bih kupio originalnu čašu. Tip me uputi gazdi koji je za drugim stolom, okružen s dvije plavuše pušio cigaru i brojao utržak. Na ne baš najboljem engleskom predstavih se da sam urednik u Playboyu, dam mu vizitku i pitam jel mi može prodati čašu pošto sam polukolekcionar. Frajer, ne baš grčkog ni turskog profila gleda mene, gleda vizitku i na tečnom srpskom kaže “Mnogo lepa vizit karta, nosi bre momak, i napiši nešto lepo…”. I ta je pukla.

Nastavak i kraj na http://www.gajbapive.com/node/15