Avionski pivkan

Letio sam za vikend u Cardiff na najveći Velški festival piva.
Ubo sam kartu za Wizzair, jeftinog avioprijevoznika iz Mađarske koji ima barbikaste stjuardese s jezivim izgovorom engleskog.
Tako da nisam znao jel slušam predavanje iz vezivanja pojasa ili lajv prijenos oralke iz kokpita.

Kad smo već kod njega, znate li što radi crnac u kokpitu?
Ne znate?
Pročitajte na kraju teksta kod vake * zvjezdice!

Dakle, dođe mi barbika i pita hoću li štogod popiti, a ja se mudro sjetim pitat jel se plaća.
I plaća se, 3,50 eura za Heineken od 0,33.
Heineken je lijep napitak pogotovo ako ga testirate u matičnoj mu tvornici onkraj rijeke Amstel, ali ne volim ga skupo plaćat u zraku nekoj aviokompaniji koja mi kartu naplati 80 a ostale troškove još toliko eura.
Što je ipak kudikamo isplativije od Croatije Airlinesa koja do Splita dijeli čašu vode i sponzorski bombon, a do Dubrovnika čak i paprenjak.
Pivu tamo valjda smije samo pilot dobit, a bitno je da nadrkana stjuardesa uvijek drsko povuče onu zavjesicu između prve i druge klase kako bi ti dokazala da si kmet i ne da ti da listaš novine od gospode iz višeg razreda.
Serem vam na zavjesu.

Nikad se nisam vozio visokom klasom.
A nije da ne bi htio ispružit noge više od dozvoljenih 48,5 stupnjeva, koji debili škrti, riba sam, nisam sardina.
I što je manje mjesta, manja je i piva.
Lufthansa je otišla na kvasinu s Bittburgerom koji su specijalno za avione nakon Warsteinera počeli pakirati u limenke od 0,suzu – ne znam jel bilo deci i pol ili samo deci.
Ko one lažne limenke-šiljila po koje smo išli (dobro, ne samo po njih) u Leibnitz i Trst osamdesetih…
A i užasna mi je ona čašica prozirna u kojoj mi se pivče ugrije u milisekundi…

Najuže je ipak bilo u Malesian Airwaysu di ti je sjedalo doslovno grobek.
Sitnog li naroda, ko da svi igraju onu nogodbojku, mamu im gipku…
Ko u bolidu – ni milimetar prostora ni lijevo ni desno ni gore.
Ali i Nintendo konzola na stražnjem dijelu sjedala i Tiger Beera ko u priči.
I mogućnost igranja umreženog šaha s ostalim putnicima!

Prijavim se i skužim da mi blinka konzola, kaže – putnik sa sjedala 134-f bi igro šaha s tobom.
E pa igro bi i ja, i krenemo mi tako sve dok nije nakon dobrih dva sata bilo 8:0 za njega.
A nije da volim niti znam gubit (a i bio sam tak blizu par partija), pa sam se digo i išo ga zubima priklat u području vratne žile na to njegovo 134-f usrano mjesto i snosit posljedice, ma zabole me, neće mene niko 8:0…
Dođem tamo, a ono kikić u odjelcetu, Kinez s naočalicama od deset godina, noge nemre do poda stavit.
Pitam polulud – sinko, jel ti to treniraš šah?
A on kaže – da, evo baš idem na profi turnir u Sydney.
Rekoh, ajde, i otpužem pužoliko nazad, al me stigne njegovo pitanje – gospon, jesam ja to vas dobio 8:0?
Promumljam – nisi, mog sina od pet godina si dobio, i od laži mi momentalno naraste prištić na jeziku.

Navučem se tako na tog majušnog komercijalnog dosadnog lagerčića imenom Tiger, kad ti zazvoni ono „Dingggg“ s nebesa i čuje se glas pilota – dame i gospodo, ušli smo u zračni teritorij Australije, častimo vas Foster’som.
I to od pol litre…

Nastavak na www.gajbapive.com, Cardiff uskoro u Playboyu!

* Pa pilotira, sram vas bilo, na šta ste sve sigurno pomislili…