Negdje na vrhu otoka Cresa postoji malo, gotovo napušteno seoce imenom Filozići. U njemu živi i radi obitelj Zlatkov, štujući prirodu, umjetnost, gastronomiju i općenito – kada ste ušli u njihovo dvorište, kao da ste došli na neki drugi planet!
Preseliti se na najdivljiji hrvatski otok iz udobnosti i mira grada, tamo zasnovati obitelj, okružiti se domaćim životinjama i krenuti živjeti od prerade drveta, kamena i obnove ruševnih kućica!? Da, upravo tako.
Bila je 1999. godina i Igor i Nevenka Zlatkov napravili su baš to – sat i pol vremena udaljenu Rijeku zamijenili Cresom, odnosno prvim selom na lijevo nakon što izađete s trajekta u Porozini i popnete se na nekih 300 metara nadmorske visine!
Više je verzija zašto se Filozići nazivaju upravo tako, ali kad jednom doživite tu vilenjačku utvrdu usred drveća, stijena i pokojeg drvenog patuljka sa šarenim kapicama, definitivno ćete ostati zatečeni.
Kao i svima koji se bave turizmom, i Zlatkovima je ova godina covidna, pa smo bez problema ulovili termin usred tjedna. Cres je najveći hrvatski otok na kojem živi možda 2500 duša, što ga početkom prosinca čini doista pustim, pogotovo ovaj najviši i najdivljiji dio otoka, a osim njih, u Filozićima praktički sada ne živi nitko.
Upravo u tome leži sva ta ljepota, mirisi, boje i puno čudesnog mira i prostora za razmišljanje i bistrenje glave kad se jednom izvučete iz sivog Zagreba. Cres u zimi jest hladan, ali priroda je apsolutno senzacionalna, a tovari, koze, ovce i ušate porcijašice, nešto u čemu možete uživati danima.
Igor i Nevenka su počeli kupivši malo zemlje i jednu kućicu koju su odmah krenuli obnavljati. Uz puno truda, rada i odricanja, danas ih imaju četiri, od kojih dvije iznajmljuju, u jednoj se goste, a u jednoj žive. Mi smo se smjestili u onu ožbukanu boksitnim premazom, iznutra puno veću nego izvana s divnim skulpturama i slikama koje od spavaće sobe uz prozor koji gleda u zvijezde stvaraju pravu galeriju.
Igor se definitivno pronašao u stolariji, pa je sve, od kreveta do stolica, stolova, vješalica i valjda i daljinskog kad bi bilo televizora – njegov ručni rad.
Pri zidanju su ostavljeni dijelovi starih zidova, a sve je nekako stručno i s dušom rađeno da uživate u svakom trenutku. U dvorištu je balon s grijanim bazenom, kućica za saunu i natkriveno okupljalište s frižiderom za vina, a bitno je napomenuti da u kućici nema betona, nego samo grede.
Već nas je bilo strah da ćemo i za večeru jesti drvo, kad tamo – gregada od jelena lopatara! Dakle…
Cres je pun divljači, i s dozvolom je dopušten odstrjel uglavnom svega što Igor s guštom baci pod peku, na roštilj, ili u ovom slušaju – teću. Jelo je bilo božanstveno, lagano, meso bez paca, samo sol i papar, mekano, bez trunke masti, a za razliku od divljačkih gulaša na koje smo navikli, u ovom lešo izdanju sjelo je apsolutno savršeno.
Dakle, u danima kad su restorani zatvoreni, bitno je znati da u ovakvim objektima poput Art farme Filozići, uz smještaj, smijete jesti ono što vam pripreme domaćini. I hvala im na tome! Za predjelo smo jeli pršut od tune s japanskim wasabijem (jedna od rijetkih stvari koje ne nabavljaju iz šume ili zdravih dućana), izvrstan slovenski kozji sir s peperoncinom i domaće marinirane inćune.
Kruh sama radi supruga Nevenka, a drugi dan smo nakon jednostavne, a opet sjajne amatriciane a la Igor (maslinjak, guanciale, passata, češnjak, sir), od domaćice zaslužili i focacciu s više luka nego brašna te pali u afan! Čudo!
Sljedeći dan smo proveli lutajući Cresom, pazeći pritom na stijene koje vire iz škrte zemlje, pričajući s rijetkim lokalcima, hraneći tovare namjernike i tražeći skrivene plaže. Manirom težeg konja koji ne provjeri čvrstoću fleksa tri mjeseca nakon zadnje ribičije, jednim potezom ostajem bez plovka i udica na gušt okupljenih ušata porcijašica. Pa smo ostatak vremena lovili Dživu po otoku.
Porozina je mirna i tiha, sve je zatvoreno, u luci se ruši stari i gradi novi restoran. Cesta do Belog za ljubitelje rallyja, dakle nikako za Kasandru, ovce koje pasu pod ručnom, prekrasan, možda mrvicu pregusto stisnut gradić s nasmijanim i druželjubivim ljudima. Pa Sveti Petar s ogromnim, i na žalost devastiranim hrastom, i stalno razmišljanje o tome – bi li se isplatilo pobjeći iz grada i krenuti u pustolovinu života na otoku.
„Nikada nismo požalili što smo otišli na Cres. Ovaj mir se ne može platiti novcem. Radimo sto stvari, kupujemo teren i kuće pa ih uređujemo, imamo svoj živalj, vrt od sto kvadrata, sagradili smo i grijani bazen, kamen po kamen, drvo po drvo… Kad nismo oko kuće ili na građevini, ja se bavim izradom predmeta od drva i kamena, najčešće pladnjeva, umjetnina i raznih suvenira, a Nevenka brine o svemu ostalom.
Djeca su nam sretna, uživaju u prirodi i fale nam samo kazalište i koncerti, mislim da smo povukli pravi potez i odabrali selo umjesto grada.“, govori nam Igor koji svaki trenutak slobodnog vremena provodi u šetnji šumom i skupljanjem slomljenih i puknutih debla kojem onda ponovo udahnjuje dušu.
Koristi dvadesetak različitih vrsta drva, uglavnom iz okolice, a posebnost je svakako drvo pistacije, koje uz maslinu čini vrhunac izrade! Brend se zove Tramontana Wood Craft i najtoplije preporučujemo da pogledate čega sve tu ima – pladanj u obliku ribe već dugo vremena krasi zid moje kuhinje!
Igor je veliki obožavatelj craft piva, pa pijemo sjajne uratke slovenskih Reservoir Dogsa, a iz gušta peče i rakije i radi svoje vino. I to kakvo vino! Poveo nas je u svoj man cave, podrum s hrastovim 600 l bačvama u kojima nastaje brutalan cabernet sauvignon i merlot te cuvée MerCab i CaberLot s različitim omjer ima dviju sorti, dok smo za oproštaj kucnuli s (prvom jutarnjom) kakicom – rakijom od kakija koji raste u dvorištu!
Tu je i izba za ekipu koja je dobila ime po staroslavenskoj riječi izbiti se, sve s pekom, roštiljem i vanjskim kompostnim zahodom! Psi laju, koze mekeću, jelena lopatara sam samo čuo dok sam šetao Dživu pred zoru, iza drveća Učka, Kvarner, zelenilo oko tebe, arheološko nalazište na parsto metara, kore na sat vremena planinarenja…
Da nije bilo jedne bube koja je malo svrdlala jednu gredu preko noći, čovjek bi rekao da je ovo čisti raj…
U Filoziće ulazite kroz kipove patuljaka, odnosno Macmalića, koje su stvorili Igor i njegovi gosti u kolonijama umjetnika koje on redovno organizira, a neke od umjetnina možete i kupiti – najzgodnije su keramičke boce!
Za kraj, Igor nam je ispekao jelenburgere i jelenkobase, gravče na tavče s mentom (!) a vina i piva su samo tekla. Ako imate craft pivovaru, javite se Igoru za suradnju, a ako imate poslovne partnere, kupite im neki drveni vrag od Tramontane, jer ćete nekoga stvarno razveseliti. Pogotovo Igorovim noževima u drvenim futrolama, vadičepima ili patentiranim stalcima za pršut CROtitelj = genijalnost!
Igor je zaljubljenik u glazbu, koncerte, putovanja, jedrenje, Nevenka je prekrasna, zabavna, umjetnica u kuhinji (kozji sir s medommm), želite li društvo, tu su, želite li pak potpunu osamu, aerosol, Mediteran kakav je uvijek bio zimi i apsolutni oporavak organizma – dođite u Filoziće. Vratit ćete se kao bolji ljudi.
Foto: Vilicom kroz Hrvatsku
Pogledajte kako to izgleda – iz zraka!
Svi detalji na 091 288 6144 i Facebooku
Mail: igorfilozici@gmail.com
