Prvoga dana svakog godišnjeg Zino bi mi prišao na pristojnu udaljenost, frknuo, pogledao me s prijezirom i otišao na drugu stranu. Drugog dana godišnjeg kad bih uzeo štap u ruke, došuljao bi se do mosta, legao iza mene i iz prikrajka gledao ima li ovaj mulac više talenta od njegova oca. Na kraju ljeta bi se dao i maziti i igrati, naravno, ako sam bio dobar ribar…
Najsmješnija je scena bila kad smo doveli Dživu i on i Zino ostali na istoj terasi, a mi škiljili kroz rolete i gledali što će se dogoditi. Džile znatiželjno krenuo prema mačku, a ovaj samo tiho siknuo, ne maknuvši se ni milimetra. Dživo je u toj sekundi, i dalje dobar metar udaljen od duplo manje mačke, toliko počeo cviliti i lajati od straha da su do dana današnjeg imali pakt o nenapadanju i zajedničkom dijeljenju sunčanog dijela terase. Na metar udaljenosti.
I Zino i drugi mačak, Mucko, imali su kod moje mame status božanstva, jeli poslastice i druga čudesa svakoga dana u 9.00 i 19.00, i to sa kuhinjskog stola, kao na nekom mačjem pijedestalu, s jasnom porukom – ovdje mi vladamo. Hranidba se ne bi propuštala čak ni kad bih im obojici ulovio kojeg ciplića ili kneza, a bogami su bili vjerna, odana i gladna publika.
Jednom je tako Mucko odlučio skočiti na netom ulovljenu oveću salpu koja se koprcala na udici. Riba se trznula, a Mucko s najtužnijim pogledom na svijetu – upao u more. I dok je onako mokar jurio u šumu, Zino je manirom rasnog strijelca iskoristio trenutak moje nepažnje, došao s leđa i maznuo mi ribu. Možda su radili u kompi?
Jučer je Zino, prvotno se povukavši se u šumarak, polako i tiho otišao u vječna mačja lovišta. Srca su slomljena, život ide dalje, neka nam svima ostane u lijepoj uspomeni, a moji će starci sad u dugim zimskim noćima, dok gledaju televiziju prije spavanja – morati u krilima šerati Mucka. Dok ne dođe neka nova mačka, jer mačke uvijek izaberu ljude s velikim srcem.
Zbogom Zino, neka ti je lijepo tamo gore…
