Saga o mucicama
Bila je dvije i dvanaesta, moj san o igranju u reprezentativnom dresu je sve više blijedio, a onda je došlo to državno prvenstvo mješovitih ekipa u curlingu. Eto šanse!
Uglavnom, da skratim, ruka je zadrhtala, danas svi igraju curling, led je mogao biti i bolji, bilo je sretnijih i kvalitetnijih od nas, i ispadosmo u polufinalu. Pobjednici, Pufova ekipa, proslavljala je trijumf i vrlo brzo planirala i put na EP u turski Erzurum, a ja se vratio u šljakajuću kolotečinu s nadom da se mogu još okušati u peloti ili pikulanju…
Prođe tako neko vrijeme, kad zove Puf i pita, „Oš u repku, fali nam rezerva…“
Rekoh, „Ko prstom u ajvar“, uzeh stari godišnji, kupih kartu i krenuh s pripremama.
Dobro, lažem, nije bilo ništa od trenkanja jer sam morao unaprijed odraditi hrpu stvari, ali sam fakat bio sretan kao prase na masnu krpu, spakirao se i učas bio na aerodromu. Ekipa iz snova, zezancija, lutanje, lijep doček na aerodromu na istoku Turske („Vidi ga, kako visok pas“ „Riba, to je vuk, bježi jebote!!!“), uzeli najjeftiniji smještaj pa spavam u mini bračnom krevetu sa Sojom, Puf hrče s ligenštula, cure u svojoj sobi tračaju, Erzurum na 1950 metara nadmorske visine, hladan, snježan, uspavan i na kraju svijeta, negdje prema Armeniji i jezeru Van…
Kava u hotelu jeziva, spuštamo se u grad i sjedamo na prvu terasu. Jednobrazni u dresovima repke, gledamo u stotinjak ljudi na terasi, i jednolično se ustajemo i bržim hodom napuštamo istu – to je lokal koji nije za žene… Nađemo drugi, pitamo jel mogu žene za isti stol, konobar slegne ramenima, ali kave nema, samo čaj s pinjolima (tu sam rekao prvu i jedinu rečenicu na turskom – jok čaj, kava!). Kad pitaš u birtiji za kavu, samo te čudno pogledaju, ali konačno u petom kafiću lik ode iza šanka i mahne nekakvom vrećicom s ruba police – kava it is!
Ubijemo par briljantnih bureka i presuhih kebaba, i eto ti popodne otvorenja Europskog prvenstva. Defile, upoznavanja, fotkanja, mahanje zastavom, suze radosnice… Uspio sam. Još 80-ak stvari na to-do popisu i to je to! No, to nije bilo sve, naš kapetan nakon prve dvije tekme i tijesnih poraza odluči nešto promijeniti, i u igru ubaci službenog fotografa te rezervista – mene. Mene. Kljastog, grbavog (na ledu izgledam elegantno kao zmija koja je pojela slona), dvoljevičnog, tremaroša i trtaroša… pitajte mi bivše cure kako su me morale poljubiti na trećem dejtu jer sam ja petljao…
Mene tustog, i to protiv Švaba, viceprvaka Europe, predvođenih Andreom Schlöpp, legendom ovog sporta, dvostrukom svjetskom prvakinjom!!! Izlazim na led, zbunjen i izgubljen, bacam kamenje kao da idem na frontu, a ne kao da igram curling već deset godina, postavljam glupa pitanja, i – navlačim sretne rukavice. Rukavice su na Misfitse (crne, vunene, s gumenim bijelim naljepnicama koje glume kosti), kupljene na Camden marketu u Londonu za pet funata – kako profesionalne koštaju 70 eura, sve vam je jasno.
Uglavnom, kad ih navučem naopačke na ruke – one ne kližu, pa čvršće držite metlu koja onda manje skliže dok metete uz jureći kamen. Ali, jeftine i nesportske rukavice se jako troše, a bile su od neke jadne krnje vunice i nakon par turnira već imale rupe na više mjesta, ali ni to me nije spriječilo da ih navučem. Ono, donose sreću, kužiš…
Bacim ja tako par stoneova na zagrijavanju, i da ću bacit i zadnji, kad odjednom, čujem s drugog kraja dvorane urlanje – Haaaalt!!! Ukopam se, stanem i skužim da me Schlöppica mrko gleda s 40 metara udaljenosti. I odjednom, kao da se ruši svijet, krene brzo i ljutito klizati prema meni. Blago sam se usrao, pogotovo kad je zakočila pola metra od mene, sagnula se i pokupila nešto crno s leda. Što sad pobogu!? Unijela mi se u lice i gurnula mi dva prsta pod nos držeći u njima komad vunice otpale s rukavice. Die mütze!!! Problem!
Jebate, raspala mi se rukavica i mucica opala na led, a svako smeće na ledu može promijeniti smjer bačenog kamena, pa se na to jako pazi… Skoro sam batine dobio zbog mucice, bokte…
Ispričao sam se, skinuo i bacio rukavice zauvijek, odigrao utakmicu svog života manirom albino pande i uz korektan poraz završio reprezentativnu karijeru. U biti, igrao sam još i protiv kasnije brončanih Finaca, ali s istim učinkom, pa se polako ostavio i curlinga, a vi, ako ste kojim slučajem zainteresirani za treninge – javite se u inbox.
*Veliki pozdrav mom dragom Pufu, na kojim god vječnim lovištima njegova topla i vesela nomadska duša putuje…
