Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeeeme…

920

Godina je devedeset i neka.

Nas petnaestak se popelo do Činovničke livade, oboružani gemištom i sendvičima s tirolskom.
Sirotinja, studoši, topla lipanjska nedjelja, zelenilo, fino pijanstvo i nekakva prastara lopta za američki nogomet.
Okupiramo livadu i u hodu smišljamo pravila “Sljemenskog footbala”: nema više od tri koraka s loptom, ko ima loptu – smije ga se mlatit, gol je polaganje na crtu između dva ruksaka.
Igramo nekih sat vremena, ufurasmo se, dugo se nismo tako smijali padovima, skakanjima, divljanju i općenito atmosferi.
Lopta je pogađala ljude, vjeverice su padale sa stabala Medvednice, žene skakale po ženama, frajeri po ženama, žene počkaljivale frajere s leđa, a sve u nekom totalno dobrom ozračju, bez povreda, ljutnje, ičeg.
Jedino su malo ljudi gunđali kad je Gagro srušio roštilj, ali je srećom bio prazan.

I onda se dogodilo to.
Igrali smo već dosta dugo, bilo je gusto i Marko je krenuo poentirat.
Dograbio je loptu, zaletio se kao uragan i potrčao prema golu.
Ali dobrih pet metara dalje od gola.
Pa ga nitko nije ni pokušavao zaustavit, a on je bio sretan jer se približavao crti…
Marko dodaj, Marko di ćeš… urlali su njegovi suigrači, ali Marko ih u transu nije čuo – išao je zabiti gol za pobjedu.

Nikad nismo shvatili kaj je pobogu radio tih sat vremena igre da nije skužio di je gol, ali taj entuzijazam, urlik i sreća kad je pao s loptom na travu, miljama daleko od gola – jedan je od najsmješnijih trenutaka u povijesti Sljemena.
I onda ta njegova zbunjena faca – pa kaj nije gol cijela crta? Ono, sve do gore?
Enivej, niko nije od smijeha ostao na nogama, a mi smo nastavili pičiti pješke na Sljeme gotovo svaki vikend.
Neke podzemne vode tu zrače pozitivom, i bok.

Išlo se i za faks, i za gušt, i na sanjkanje, i kad si bio tužan i kad si bio mamuran.
Tužnog bi te diglo, mamurnog još lakše pripilo, sa sanjkama teško gore, suludo dolje…
Za faks je bila posebna priča jer smo pokušavali barit studentice što nam naravno – nije uspijevalo, povukli bi ko sivonje prvi dio puta, onda zasjeli na prve klupice i satrali uz gitaricu prvu litru i pol gema čekajući da nas svi pređu…
Pa opet pojurili i prešišali sve pa nastavili s drugom flašom i tak do vrha, sve dok ne bi skužili da smo profulali komade koje smo trostruko snimali.
Ali gore nas je čekao grah i gem, pa bi opet bilo sjajno.

Na Sljemenu je uvijek bilo vesele ekipe, poznatih, dragih ljudi, uvijek bi se pozdravljalo one iz suprotnog smjera – postojao je sljemenski bonton.
Gnušali smo se gmazova u Mercedesima koji bi divljali po zavojitoj cesti i onda žvalili odojke i purice po domovima zauzimajući nam zasluženo mjesto, tih šukerkasto-čobijastih komunjarskih kravataša koje su vozači dovodili i odvodili ubijajući usput dosadu listajući Vjesnik u službenim limuzinama…
Bilo je tu uvijek onih dedeka i bakica golih listova sa štapovima i šarenim znojnicima.
Umorne djece, odbjegle djece, djece na ramenima, razigranih pasa, zaljubljenih parova, bajkera-šminkera…

Bio sam s Rokom neki dan na Sljemenu, nakon jako dugo vremena.
Ozbiljna ruta – Mikulići – Risnjak.
I mališa je uz sitne krize, kad sam izvlačio bajke o čarobnim lješnjacima i sretnim kestenima, kamičku koji ti daje snagu kad puhneš u njega i dosta mandarina i kikija – 95% puta propješačio!
Dobio je štapove kao one tete ispred nas, skupljalo se lišće, istraživalo kukce i životinje, tata pričao o škriljevcima i školjkama i moru koje je pobjeglo.

Vođen glađu i vizijom obećanog mu graha s podmornicom ubijao je Junior hrabro metre i nadmorsku visinu, ne libeći se usput pitati spuštajuće planinare – “Striček, kolko još do grrrraha?”
Da, učimo R i ide nam!!!

I zabio je Rrrrokatanski žlicu u zdjelu ni ne čekajući razrezivanje kobase i rekao da mu je to najbolji grah na svijetu.

Sjedili smo u Risnjaku, sunčali se i slušali podvige starih planinara.

Meni je tamo svaki drugi lik kao Majetić u “Tko pjeva zlo ne misli”.
Sve čekam da dođe i Žnidaršić pa da krenemo na Abesiniju.
Divno!
Polupijani deda je pričao kako se penjao na Matterhorn odsutnoj bakici, Rok neuspješno bario neke curke, sreli frendove s Beba-vidri pa mljeli, a mene su preplavile uspomene, skoro poput kraljevskog muskulfibera kad smo se kasnije spustili opijeni svježinom zraka i ljepotom prirode.
Džaba mi plivanja…

Zakon.

Ozbiljno, udaljeni smo mrvičak od takvog raja, a ne znamo to iskoristiti.
Mea culpa, Sljeme, vidimo se odsad puno češće.