Sudba zvana fudba(l)

1.2K

Sudba zvana fudba(l)

Utjecaj nogometa na život vječitog klinca u dobi od 5, 15, 25 i 35 godina
(kratka priča objavljena u magazinu 4-4-2 al ne do Beograda…)

Uploaded with ImageShack.us

Pet

“Ti mali, ti s ribicom, oćeš branit?”
“Hoću, al nemojte napucavat. Prvi sve kod naaas!”

Naravno da su se svi sedmogodišnjaci slatko nasmijali na moju bahatost za izvođenje kaznenog udarca, ali kad imate pet godina i najmlađi ste na terenu – ionako vas je briga za sve.
Bio sam užasno sretan što sam toga dana od bake dobio zlatni lančić s ribicom, kao i što su mi stariji dečki iz kvarta ukazali čast pozvavši me da igram s njima.
A najsretniji sam bio pak zbog toga što me ova ekipa nije nazivala simpatičnim nadimcima iz moje stalne škvadre, poput “Debeli”, “Pajco” i – najgore od svih “Sapun”.
Da, bijah žakolik, masnjikav i kilav i nizašto drugo u nogometu nisam bio sposoban osim da svojim tjelesom smetam na putu lopti od napadača prema stativama.
Ako ih je bilo, jer je najčešće okvir gola bio složen od ruksaka i, na opći užas naših majki koje su to morale prat – pokoje jakne.

Bješe rezultat nula nula kad sudija odsvira početak, dignula se prašina usred parkića i počela vjerojatno najkvalitetnija partija koju sam pružio u životu.
Kako je to puno ljepše opisao Predrag Raos u nepravedno zaboravljenoj knjizi 22. rujna, sve što je išlo prema golu sam skinuo.
Bacao se u noge, vadio iz kuteva, činio čuda.
Barem sam to tako doživljavao, ali smo stvarno bili dobili tekmu.
Prašina se slegla, na teren su izašli klinci koji su čekali da se tekma završi, a jedan rekao “Kaj je Sapun, sad igraš s velikima? Ajd na gol.”
Nešto je buknulo u meni “Ja nisam Sapun, ja sam Ribica. Na gol će stati samo Ribica!”
Uz malo durenja i pokoju grubu riječ, tako sam postao Ribica, pa kasnije Riba te konačno evoluirao u Ribafisha.
Sve zbog jednog ljetnog dana u prašnjavom parku na Medveščaku u kojem su koju godinu kasnije posadili 88 ruža za druga Tita koje traju do današnjeg dana.

Uploaded with ImageShack.us

Petnaest

“Sine, imaš li štogod za učiti prije škole?”, zaurlala je mama negdje oko deset ujutro dok je napuštala stan, a ja sam u svojoj sobi sjedeć uz naopako okrenutu knjigu čekao mir i tišinu te malo odmora prije odlaska u popodnevnu smjenu.
“Niš, kaj ima za jest?”
“Pohanci i pire su ti u roru, začini si salatu, pusaboook!” čulo se lupkanje maminih cipelica, a ja sam odskočio od stola i krenuo tražiti čarape i dres.
Lagao sam majci.
Ni prvi ni predzadnji put, naravno da sam uvijek najebo zbog toga, ali bio sam balavi predprištavi pubertetlija i bilo me briga za sve.
Iako je danas zli Nekić mogao pitat fiziku koja nikako nije bila moj predmet.

No, u podne se događalo nešto od životne važnosti – igrali smo finale u nogaču protiv “Akavaca”.
Mi, “Bekavci” nikad nismo bili bolji od trećeg mjesta, a sad smo razvalili “Cekavce” i živjeli za ovo.
Da ću igrati, saznao sam tek dan prije, jer Zlatko nije došao u školu zbog ospica, pa je mjesto smetala u vrhu napada – pripalo meni.
Bolji poznavatelji klupske scene osnovne škole Otokar Keršovani zlobno bi primijetili kako je u razredu bilo tek deset muških duša, od kojih su Hrvojeva i Romanova bile poetske, a Mariova sve samo ne sportska, pa sam bio jedini raspoloživi igrač. Jer, kako bi rekao General Vasilije Mitu, u nogometnom smislu – ja bio sam loš.
Nešto između Horsta Hrubescha i Pippa Inzaghija – u napadu čekao da se odbije neki krumpir i pokušavao pomoći u obrani, što je djelovalo tako loše da su me rađe tjerali u napad.
Sunčan dan, curice, vriska, dresovi u vidu majica sličnih boja, čak su i mreže stavili na golove!
Mreže, eeej… stvorio se i neki čiko koji je sudio sa zviždaljkom.
Stislo mi se govno od treme, i tad je sve krenulo…

“Akavci” napravili grešku što su najboljeg igrača stavili na gol. Jer smo na isti uputili samo tri udarca.
Ali onaj moj, koji je trebao ići u rašlje, pa se otkoturao ispod tog strašnog Klasa – je presudio tekmu.
1:0, Riba.
Prvaci škole, kakav trijumf!
Naravno da sam na predsatu pola sata kasnije dobio jedinicu iz fizike, ali sam bio heroj.
Sve do prvog roditeljskog…

Uploaded with ImageShack.us