Rock is not dead

846

Sasvim benigni intervjuić s frendom koji me oduševljava godinama i uskoro izbacuje nove stvari

On je diplomirani dizajner, odgovoran, uredan, precizan, mozak mnogih novina koje ste zadnjih par godina listali i koje su vam dobro izgledale.
Ali kad se svjetla zgase i Igi dođe doma do Zaboka, skida košulju, zbedina klince i baca se u podrum.
A tamo, uz pokoji gemištec, stvara glazbu.
Ne popasto ljigavo huljićasto smeće ni kolonijaste -nca -nca jeze, nego čisti rock.
U serijalu o crnim ovcama, na redu je priča o Igoru i njegovoj garaži, u biti njegovom Goddardu – liku iz Pinballa…

GRID GRDI

Kako je sve krenulo?

Sviram od malih nogu, krenuo sam u muzičku u drugom osnovne, prvi heavy metal band imao već u 4. razredu… Nastupi po gitarijadama diljem Zagorja – to je bil đir. Oduvijek su mi govorili “mali dobro pjeva”, pa sam svirao bas i pjevao u Kainu, čuo si za nas, bili smo prilično štovani u heavy krugovima. Onda nas je ubila JNA, kak smo bili ko braća Daltoni – jedan mlađi od drugog za po generaciju, razdvojile su nas skroz te tri godine…

Star si ko Dunav, daj nešto otkad je Rvacke!

A niš, skuliral sam se pa složil bend sa ekipom iz mladosti, uvijek sam smišljao neke fora pjesmuljke na tulumima koji su onda postajali hitovi među frendovima. Onda smo složili bend. Nismo znali baš svirati, ali imali smo svoje stvari i punili nekad popularan Klub 88 na maskimirskom stadionu. Došli bi frendovi s faksa, znalo bi biti i soma i pol ljudi – ludilo totalno! Poznati su bili naši tulumi po zagorskim kletima, za to su Zagrepčani tražili veze da ih se pozove – uvijek su tamo bili neki bili instrumenti, pa udri… Inače sam svuda išao s gitarom, tulumi, more, JNA i svaku večer bi smišljao songove, ljubavne, nadrkane, ljutite… Prava crna ofca. Onda smo složili i neki gažerski kvartet pa svirali po birtijama, opet gro naših stvari koje su ljudi već dosta dobro znali… To je dobro prolazilo, ali nisam nikad bio za obrade, osim neke opskurne poput Danziga ili Carnivora… Onda su se ta dva projekta benda spojila u GNU, to je već bila ozbiljnija stvar, dobili smo genijalnog gitaristu, bubnjara i fenomenalnu pjevačicu…

Svirali smo po Saloonu, Mariboru, cijeloj Hrvatskoj, za sitnu lovu, snimili i neki demo, puštala nas Stojedinica… Od toga se nažalost nije moglo živjeti, ono, ipak smo skužili da nismo pravi gažeri, pa smo se s vremenom raspali, svako je otišel na svoju stranu u potrazi za kruhom…

Tih dana kad si prekinuo s GNU-om smo se i upoznali, prvo u Publicisu, onda i u Playboyu. Kako danas stoje stvari s mjuzom, umire li rock ili ostajemo crne muzičke ovce jer ne pušimo cajke?

Zadnjih par godina sa ekipom svojih godišnjaka peremo neki post-grunge, i opet naše stvari. Pa idemo na svirke svuda okolo, snimili neki demo, zadnju godinu snimamo sami na probama, danas je to pis-of-kejk, dosta ti je malo bolji komp… Ali, opet nas ždere posao, djeca, lova i kad nemaš dovoljno vremena – ne napraviš ništa konkretno… I dalje sviram u dva benda, a odvojil sam si i dio garaže, kupil elektronske bubnjeve, imam tri gitare, bas. Svladal sam “GarageBand” i sve snimam “uživo”, bez programiranja… Imam i svoj pseudonim i kad završim 5-6 stvari stavil bum ih na myspace, registriral webstranicu, napravil si majicu i zaokružil projekt…

I baš me briga, mene to veseli, ak se kome svidi – super, ak ne, nema veze, ja sam sretan… Ko zna, možda me neko registrira pa ponudi ugovor :)… Pa mi daju genijalne muzičare, studio na tri mjeseca i napravim nevjerojatnu karijeru o čemu snime film!

To su riječi! A obitelj?

Po danu sam sve odhendlam po pe-es-u, dobar muž i otac, a kad navečer klinci zaspu, uzmem stari laptop, par pivkana i zatvorim se u garažu i nema me do jutra… U glavi mi uvijek svira muzika, iPhone je pun ideja koje ili odsviram na akustičnjaku ili odpjevušim kad mi padne na pamet u autu ili na cesti, pa onda to doma uobličim i ak valja – snimim. Radim ko konj, frendovi su isto tak uvijek zauzeti s poslom ili familijom, nije da nemamo volje, nego nemamo vremena…. Onda mi ostaje ovo – čisti gušt bez kompromisa… Žical budem frenda za koju mrak solažu, to baš i ne znam, i iza ljeta buš čul moj projekt… Razmišljam i da sam snimim spot za jednu stvar, samo ne znam za koju, pa onda to odma frknem na jubito, i tak… Možda i jesam neka crna ovca, i u tome uživam jer tu nema ustupaka, to je samo moja stvar, moje “igralište”.

http://www.facebook.com/video/video.php?v=1825654055623
Gnu

Svoju zvijezdu slijediš. Otkud inspiracija? Što da čitaju i slušaju klinci?

Ak se nekom da nek pročita PINBALL, Jerzyja Kosinskog, genijalna knjiga u kojoj ima odličnog razmišljanja o glazbi, posebno kad nitko ne zna tko je izvodi pa nije bitan show, frizura, pozornica, cipele… Nešto kao The Residents, to je dobra fora, njihov prvi album je remek-djelo…

Trebaš solista za prvi singl, seksualnog moćnog baritona?

– Već sam te stoput zval u Zabok, konju, ali nikad nemaš vremena…

Pa kad sam prezgodan, samo bi mene na stejđu gledali pa bi bio ljubomoran pa bi se raspali nakon trećeg albuma…
Igi fala, ponosan sam što sam napravio prvi intervju s budućom zvijezdom.
Iako držiš džitru ko Kruška…
Vidimo se na pivkanu!