Danas se u Rabu održava tradicionalni peti Rapski plivački maraton. Pred 6 godina jedan je mladi i entuzijastični profesor geografije na zamjeni nažicao svog mentora Tomulića da mu pomogne organizirat plivačko natjecanje. Bilo je teško, naporno i na rubu stresa,
ali je uspjelo.
Najveći je bed bio što je, kad smo već bili podijelili medalje i završili s večerom u “Banovoj Vili”, na obalu doplutao zadnji natjecatelj na kojeg smo skroz bili zaboravili. Maraton je bio više amaterskog karaktera, pilo se i pjevalo do dugo u noć atradicija se održala zahvaljujući trudu i požrtvovnosti još jednog maratonca – Borisa Belamarića, koji je uspio organizirati i bove koje se vide, puno čamaca za pratnju, novčane nagrade i najbolje od svega – jednog muflona od kojeg se svake godine radi najsočniji paprikaš na svijetu. Nenadjebivo…
Nikad neću zaboravit epizodu kad smo pred dvije godine u subotu pojeli 80% muflona (muf lon – usamljena ženska), pa je došla oluja,
pa se zapili, pa odspavali, pa u nedjelju opet pijuckali na mjestu zločina, a onda se Boris sjetio da bi mogli hitit u more ostatke klope od jučer. Uzeli smo lonac, pogledali što ima unutra, pogledali jedan drugog, razmislili dvije sekunde i naždrali se ko begovi
dok su nam cure i pola plaže kolutale očima. Nikad u uniju s ovakvim frikovima…
Boris je od iskusnijeg kolege iz Zagreba naslijedio i jednu vrlo bitnu informaciju da nakon maratona za natjecatelje mora biti najmanje tri gajbe hladne pive
i tako se Rab pretvorio u Meku, Medinu, Fatimu i Međugorje maratonskog svijeta koje se za utrošen napor želi i dobro provest.
Otkad sam organizirao prvi Rapski maraton davne 2000. godine, pa sve do danas nisam propustio niti jedan. Sutra ću ga morati propustiti jer imam radnu subotu.
Tužan, kisel i općenito zakurac, prekopao sam po starim tekstovima koje sam pisao za magazin Hrvatske Mense i moj plivački klub Novi Zagreb, pa ako imate vremena i volje – svratite danas na Rab ili već sljedeću nedjelju u uvalu Telašćica na Dugom otoku. Jebe vam se za rezultat, bitno je ono na cilju.
Daljinsko plivanje 2004.
Mrcvarite stolicu u uredu 10 sati dnevno, kad dođete kući strovalite se u krevet i spavate previše ali ste i zbog toga strgani, za vikend se prežderavate i buljite u televiziju. Niste ni za što i uludo vam prolaze dani. Debljate se i trulite. No, no… Vaš organizam treba nešto što se ne zove dijeta, akupunktura ni liposukcija. Ne treba vam trganje zglobova i ligamenata po asfaltnim stazama ni znojenje s nabildanim debilima u znojnim podrumima teretana. Ljudi, ono što vama treba je plivanje!
Kako je Zagreb potpuno zaštopan i zbog retardirane politike ljudi na vlasti u totalnom nedostatku mokrih rekreacionih prostora (Budimpešta, na primjer, ima 126 bazena naspram tri i pol zagrebačka – Bandi je valjda bio zadnji koji se okupao na Sveticama),
treba iskoristiti zadnje dane ljeta i otići pod hitno na more. A naše more je domaćin čak petnaest maratona i mini maratona od Poreča i Rovinja pa do Vele luke, Starigrada i Omiša – svaki vikend se negdje pliva od 3000 do 16000 metara. Ono što je najbitnije, nakon trke ste novi čovjek.
Izmoren, iscrpljen, pun dojmova i sretan. Plivanjem maratona se bavi dječurlija veličine omanjeg romobila do dida i barba poput šjor Veljka Rogošića i Vice Proface, koji iako su proplivali oko drugog svjetskog rata, ne propuštaju doći i otplivati koji sat za svoju dušu, ali i tijelo i sam organizam. Sezona počinje u lipnju kad svi masovno dolaze na sjajnu Jarunsku ligu na kojoj se uostalom i možete testirati koliko ste spremni za veće napore, i biti ponosni što ste isplivali tih sićušnih/ogromnih 1500 metara. A ako isplivate 1500, možete i 3000 u Biogradu. A kad ste već… i tako u krug.
Nakon par liga, vrijeme je za Jarun Open u vrhunskoj organizaciji plivačkog kluba Novi Zagreb koji je otvoren za sve vrste suradnje i prijem novih članova (gajba pive otvara svaka vrata), muzikaše i fažol na livadi uz smijeh i zezanciju te prepričavanje tko je koga kada prestigao, na kojem kilometru i zašto,. Pa zatim Karlovac i Sisak, i onda po dva maratona svaki vikend na najljepšem moru na svijetu. Na pet kilometara izgubite prosječno dvije kile, pa si vi mislite… Trenutno dok ovo čitate (2004. godina, op.a.), autor teksta se davi u priobalju Starigrada na Hvaru plivajući najzahtjevniji maraton u Hrvatskoj – Pharos u dužini od ogromnih 16 kilometara.
Do sada su ga preplivali Superman, Super Šilja, Zagor, Sila Majk, Jure Bučar više puta,
Superhik i Atom Mrav, ali i Ribafish ima svoje adute. Ako puhne nevera u leđa iza okreta na osmom kilometru ili primim nekog odbjeglog zubaca za predkljetku… Uglavnom, imam cilj, imam volju i želju i to je najbitnije. Ako uspijem, sam sam sebi heroj, ako ne, imam razloga spremati se za iduću sezonu. Ako ste spremni za vrhunsku formu tijekom ljeta i dugo u jesen, informirajte se o sljedećem maratonu na stranicama plivačkog kluba Novi Zagreb www.swimzg.hr i vidimo se na startu!
Uglavnom, na kraju, plivanje je dobro za srce, krvotok, kičmu, mozak, sve. Plivajte stalno, a ako si želite ubrizgati i toliko jaku injekciju adrenalina, dođite na natjecanja i dokažite da volite svoje tijelo i same sebe. Jer da biste voljeli druge, prvo morate voljeti sebe
Nakon Farosa,
Svjež kao rosa! Faros 2004.
Tradicionalno međunarodno prvenstvo hrvatske u daljinskom plivanju na stazi od 16 kilometara, održano je kao i svake godine u Starom Gradu na otoku Hvaru. Kako sam trenutno ukupno četvrti u Cro-Cupu i nakon nekoliko razgovora čelnih ljudi više klubova dobio sam čast da se natječem na nečemu što mi je pred par godina izgledalo neosvojivo poput snimanja pornića, doktorata ili Porschea.
Smještaj u finim tihim apartmanima, pregled kod seksi doktorice (a ne ovi današnji),
upoznavanje sa zvjerima koje plivaju ispod 4 sata i ostalim smrtnicima. Organiziran ručak koji propuštam gledajući rukomet. Oko 4 nas je organizator poveo na gledanje staze. Pozlilo mi je od valova. Mrzio sam ih. Valovi, prokleti valovi. Drugi dan kad sam okrenuo na osmom kilometru zazivao sam mile slatke valiće i Eola da me nakon savršene bonace do bove, u povratku poguraju po guzi. I poslušali su me!
Na izvlačenju zabavno, ali svečano i dostojanstveno. Stari Grad živi ovaj maraton. Više od svih ostalih gradova. Dan kad se pliva, posljednja subota u Kolovozu je doslovno u rangu praznika, i to je sjajan osjećaj. Trobi i Tompa me savjetuju da se obrijem, i prihvaćam izazov koji dovodi do dva izgubljena sata, tri strgane britvice i nepodnošljivog osjećaja da ste silovali mravlju kraljicu i sad vam se ekipa iz mravinjaka sveti (”Ti ćeš nama Elizabetu…”). Kad sam došao do nogu, odustajem.
Teško spavam jer me strah. 16000 metara. 6000 više od Omiša gdje nisam mogao dić kriglu još pola sata nakon trke. Kladionica. Ostaje mi u mislima rečenica :”Sve je u glavi…” Polusan, buđenje u 6 i legendarni Tompa koji me napaja vitaminima, mineralima, energijom, čudesnim spojevima i, što je najvažnije – samopouzdanjem. Ne zaboravljam njegov tajni doručak – tijesto s ničim. Dođe mi da koknem onog masnog digića koji je pjevao do kasno u noć u obližnjoj konobi pod prozorom, pa da imam bolognese…
Pozdravljam se ili upoznajem s plivačima, Štef, Ines, pa Darija i trenerica Željka iz Herceg Novog koje nas zovu u Budvu na njihov maraton, Majcen, onaj favorit bez ruku koji izgleda kao da svira u Zabranjenom pušenju, Švabe, ma svi živi. A vazelin teče u potocima. Skačem s rive i počinjem najluđu avanturu života (osim one s dvije tajlandske maserke blizanke, ali to je ipak druga priča). More ulje, prate me dva lokalna genijalca – Anđelko i Jurica i stari frend te bivši cimer Maraska koji mi u pravilnim razmacima spravlja Tompin čarobni napitak i pruža u drhtavu ručicu.
Do bove na osmom kilometru pjesma. Prolaz 2.08.00. Urlam sucima u barci da mi daju pivu i da me čekaju za dva sata na cilju s gajbom Karlovačke. I onda pakao. Od bove do početka tihe uvale neko mrtvo more, struje, totalno si izgubljen. Ovisiš o volji velikog plavog tijela, i ako imaš sreće, hiti te na struju i pusti da odradiš još tu bijednu šesticu.
Pih, pa to je dužina Rovinja, tješim se. Maraska mi daje piti svakih 20 minuta i to smatram preplivanim kilometrom. Ali ide sve teže. Moram se sprejati onim kaj ti zamrzne mišić na minutu i to spašava (deep relief ili slično, zakon stvar). Divim se smeđoj meduzi koju sam spizdio čelom, sunčave zrake koje se obrušavaju okomito na crno more ispod mene podsjećaju me na makedonsku zastavu s mojog glavušom umjesto sunca. Spas nalazim u čokoladi i bananama.
Pjevušim glupe pjesmuljke tipa kad mandule procvitaju i ne mogu ih se riješiti. Bole me mandule od soli. Procvitale. Jezik mi je dupli. Nabubren i hrapav od soli kao prastara spužva u razredu. Da je barem bilo neko žensko u blizini da je zadovoljim oralkom, bilo bi joj bolje od labradora, sheng fuija i posavskog goniča zajedno!
Na četrnaestom, čujem ženski glas iza sebe. Doktorica u gliseru govori iz daljine ”Ajme vidi ga kako se vuče! Neće taj izdržat…” Psujem joj u sebi sve, od etike, morala, diplome pa do svega ostalog (to je kao da leukemičaru na prvom pregledu kažeš ”Stari, još malo pa si mrtav”), ali budi u meni takav vulkan prkosa i gnjeva da sprintam barem 160 metara, sasvim dovoljno do predzadnjeg rta i 1800 metara do cilja.
Alo. Pa to je duljina Jarunske lige. To isplivam bez pol frke! Lažem si i plutam gonjen snagom ušiju. Gledam parkirani hidrogliser. On gleda mene. Ne približava se. Pitam koje je vrijeme. Jurica iz barke kaže 4.45. znači, imam ga. Još 1000. Neki barba prolazi na vesla valjda vadit parangal i dere se – ”Požuri, nećeš uspit”. Spominjem mu par korijena familije i najmiliju unučicu koju bi nataknuo komadić po komadić na taj isti parangal i migoljim u ciljnu ravninu.
Opet si lažem. Ajde, crve, pa to ti je Poreč, kao da nikad nisi isplivao maraton. Jedva puzim tih zadnjih 700 metara i prolazim ispod zastavica. Organizator odmah uklanja zastavice, razglas i sve ostalo, a mene struja donosi do rive. Odma me love dva grča u butinama dok se pokušavam popeti, neko dijete mi stavlja lovorov vijenac na glavu, nepoznata curica mi pruža isosport, odbijam čaj, rukujem se s gradonačelnikom i nešto pričam s lokalnim redikulom, sve kroz maglu i nepovezano.
Čestitaju mi Zdena, Tompa, Ines i njena mama. Svi ostali se već razbježali. Prvi put sam sretan što nema klope nakon maratona jer ne bi mogao progutat ni borovu iglicu na lešo. Boli sve. Idem pišat u birc, ali ne nalazim pimpek koji se uvukao poput mini ogrca. Liježem u apartman i nemrem zaspat. Gledam u plafon do večere.
Pivica u “Gofu” i tužno gledanje Blanke. Kužim kako joj je jer je i mene viroza nedavno strgala ko stari večernjak. Druga pivica. Osmijeh. Idemo na defile. Pola grada se skupilo, zastave, himne, ja na postolju s jos 20 ljudi. Da nije Bosanac odustao, bio bih 100% zadnji u svakom pogledu, ovako samo 99%. Ipak, iako sam ukupno deseti, sebi sam prvi. Ako nešto stvarno hoćeš. To se onda i da napravit. Znači, mogu i prašinu obrisat!
Prekrasna najavljivačica vodi kroz program, odlazimo na večeru, dobijamo pehare, prepričavamo, liježemo, odlazimo. Prije nego što napustimo prekrasni Hvar, prisluškujemo razgovor jednog od naših najboljih plivača i oca trenera koji ga zapita: ”Nego, sine, hoćemo li ići na Poreč?” A sin odgovara: ”Tata, pun mi je kurac plivanja, ja bi jebo!”.
Odlazim s Osječkom frakcijom prema kontinentu. Poreč čeka!
PS – malo za slušat… klasika
http://rapidshare.de/files/29920121/03_Simon_and_Garfunkel_-_Cecilia.mp3.html
PS2 – veliki pozdrav Miroslavu Maškarinu
Deja – 19.08.2006. u 02:59 kaže: e ti stavrno pises duge postove
misteriozo – 19.08.2006. u 09:02 kaže: već 4 godine plivam lokalni maraton. nije previše dug. nekih 3,5km. rezultat nije ni bitan, samo da se dođe do cilja.
Da_Vinci – 19.08.2006. u 09:39 kaže: i tata bi sine…i tata bi 😉
ribafish – 19.08.2006. u 09:53 kaže: – deja, e, ti stavrno imas super komentare
– misteriozo, di to? rogoznica?
BIG – 19.08.2006. u 10:22 kaže: riba mogao bis skoknuti na maraton u puli u nedjelju(5 km).prijavit se mozes i preko interneta.pa ako dodjes se vidimo
ribafish – 19.08.2006. u 10:48 kaže: stoja valsaline. plivo 4 puta. ali radni vikeeeeeeeeeeeeeeeeeenddddmater…
no name – 19.08.2006. u 12:47 kaže: hehe matej nemoj zvat ribu bit ce prevelika konkurencija 😛
CUKIdog – 19.08.2006. u 12:59 kaže: tako mi mlijeka u prahu ti si totalno otkačen. ja ne bi mogao plivati onako kilometar udaljen od obale. ne bojim se dubine i plivao sam još u plodnoj vodi, nego imam paničan strah od morskih pasa. doma imam tri pauka, prije sam imao zmiju, ničeg se ne bojim osim morskih pasa. Znam da te prate ovi u gliseru ali svejedno; nije njihova guzica u moru. SVAKA ČAST, legendo.
MonoperajAnka – 19.08.2006. u 15:07 kaže: Tako je , plivanje je odgovor, to i ja kažem svim onim kokama koje se pate sa dijetama unosom kalorija, pa računanjem, pa raznim kurama skodanja celulita po kozmetičkim salonima za bahato visoke cijene…A još kad se doda i monoperaja, pa sa ribicama zaroniš malo, a one ne pobjegnu jer misle da si jedna od njih…mrak, mrak koji mi se na ćalost sve rjeđe pojavljueje pred očima. NEgo, budući je Savršeni bio nekada plivač u domaji a sada je već lagano penzionirani plivač monoperajom (iako još drže neke rekorde i ovdje i u domaji) i mi smo sa njegovom bivšom plivačkom ekipom (znaš ono – dok si nije našo ozbiljnog komada i postao papak) znali otići na neki maraton. Iako je on sprinter i ne izdrži ovakve kao ti, preplivao je iz zezancije onaj crikvenički i Rtinski maraton (Rtina-Miočići kod PAškog mosta) na kojem smo bili zajedno i to prve godine kada su bili, Milošević, Strahija, Kožulj…mislim daje pobjedio Gordan malo ispred MArka. A izjava koji sam tada čula od tate trenera i sina koji se po meni spasio odlaskom u Ameriku….a koja je glasila “Još samo da ga oženim, pa je pravi” mi je bila dovoljna da skužima taj svjetonazor tata-trenera.
Ja sam bila kao što i priliči ženi, pratnja i podrška, mazala momke sa tonama Penatena, vozila se u čamcu i nagluhom barbi objašnjavala da dođe malo bliže Savršenom da mu dodam vode, i provela jedno zanilmjivo ljeto, ja sama sa devet plivača u kući…zavidile mi sve curice u kraju, a da su znale s kojom hrpom klinaca djelim kupaonicu…osim jednog, naravno.
Prošlo ljeto smo u Novalji dočekali Veljka Rogošića (napisala sam post, mislim da se zove Stari morski vuk) pa je Savršeni sa klincima ostvario svoj san da malo pliva uz legendu…Nego, svaka ti čast na volji, organizaciji i naravno siplivanim kilometrima…NEka ih bude što više….a tebi, Roku i Mihi …mah, mah…
MonoperajAnka – 19.08.2006. u 15:13 kaže: Zaboravila sam spomenuti Trpimira (Kutle), a on je zapravo jedini od te ekipe plivao prave maratone, a i meni je bio najsimpatičniji…možda ga znaš?
dida99 – 19.08.2006. u 16:32 kaže: Trenirao sam plivanje i vaterpolo 15 godina ali 3 kata tripica sam uvijek imao. Sad sam samo izgradio potkrovlje. A šta je lipo radit u subotu a sinoć umjesto spavao lokao. Šta te kolege nisu mogli pokrit na poslu ili ti je to samo alibi?
ribafish – 19.08.2006. u 17:00 kaže: alibi? si ti bolestan? da propustim znojenje, muflona i pivu? jadan bože…
ribafish – 19.08.2006. u 17:01 kaže: – anko, kutle je bog! niko ne moze pojest vise od njega!!!
dida99 – 19.08.2006. u 17:09 kaže: Mislio sam na plivanje. Očito sakrivaš adute jer su Kazzovi špijuni u blizini.
BIG – 20.08.2006. u 10:07 kaže: nije stoja valsaline nego pocinjes na stoji ides oko 2 bove i vratis se na stoju to ti dodje 5 km i jos nesto malo.ovo je tek druga godina da se održava,ali jebiga mozda se vidimo tamo sljedece godine
fm2000 – 20.08.2006. u 12:42 kaže: znaš…zanimljivo je da sportista kao ti osuđuje druge sportiste,recimo one kaj se znoje u teretani….shvatit ću to kao tipfeler(ovaj put,i posljednji)drugi put….nadam se da ga neće biti…..maroko….
$$$~~~ – 20.08.2006. u 13:44 kaže: blog ti je strava, aj navrati do mene pa reci šta misliš o mojoj vrlo istinitoj i nadasve kratkoj pričici
Gorf – 21.08.2006. u 02:49 kaže: More je najbolji lijek protiv mamurluka. I to mi je dosta. Tih par preplivanih metara negdje oko pol tri popodne i nov sam čovjek. Ne treba mi tri kilometra za to.
