Prvi snijeg u Zagrebu
Noć prije snijega u Zagrebu nebo je uvijek svjetlije nego inače, a zrak, zrak miriše nekako tako slatko. Tih davnih sedamdesetih moja dva najveća dječja vrhunca sreće su bila zadnji dan škole (i Dida koji je došao vodit me na Korčulu), i onaj kad moj sivi grad zabijeli prvi snijeg. Dakle ta erupcija oduševljenja izazvana mekim tepihom od bijele zmrzline, teško se mogla opisati riječima. Uzalud mi je mama pokušavala navući čarape na čarape, vazda uske duge gaće i nabit kapu na glavu, ja sam već letio prema škripavom pokrivaču, gurao grudu za snjegovića, čekao priliku za napad na susjede, ili pak samo skakutao kao zeko na brokulu…
I onda je, iznenada kako to obično biva, preda mnom izronila ta zgrada sa šest prozora na pet katova, zidić s puno snijega i mali debeli ja s grudom u ruci. Tada se probudio taj natjecateljski duh u meni i htio sam baciti najviše od svih frendova i tako biti najveća faca za taj dan. No, između zidića i zgrade bilo je dobrih pet-šest metara neke ceste, pa je ta pragruda završila tek nešto iznad prvog prozora. Imao sam sedam ili osam godina, zabrijao sam da bi ovo mogla biti dobra igra pa sam navukao par susjeda, a onda je došao netko sa sanjkama te smo se otišli veseliti dalje u parkić.
Sljedeće godine, novi snijeg, grudanje, šopanje, kvart protiv kvarta… i bacanje grude na zgradu. Sad smo već Neno, ja i ostatak susjedstva bacali i skoro do trećeg prozora, a tradicija izlaska na snijeg se pretvorila u izlazak ispred zgrade sa šest prozora na pet katova. Tko bi došao prvi, radio je grude za ostatak ekipe, pa bi svi kapali onako krmeljavi i zgužvani od spavanja, i bacali grude na sivi beton – tradicija se morala poštovati.
Pa smo dogodine s prvim snijegom bacali još više i više, pao je i posljednji prozor, i tako negdje sve do jednog dana kad je Neno stao ispred te Domagojeve 18 ili 20, tko će ga znati, pet minuta stiskao u rukometnim ručetinama moćnu grudetinu i onda je zafitiljio svom snagom u savršenom luku, a bijela kugla završila centimetar iznad krova zgrade. Koja je to bila erupcija sreće, teško je opisati, Neno je bio heroj kvarta, a ja sam ostao još dugo, sve do odlaska u školu to jutro bacajući desetke gruda svim tehnikama pokušavajući popraviti svoj rekord.
Par godina kasnije, stao sam pred zgradu, dugo stiskao Mokraču (za razliku od Ledenjače, i Pršićke, gruda od mokrog snijega, naglasak na dugom “A”), i u stilu Jana Železnog odvalio i ja na vrh. Na žalost, nije bilo nikog u blizini pa sam solo urlao kao idiot dok se netko nije izderao iz nebodera da idem doma jer je šest ujutro te sam pokunjeno otišao to prepričavati apsolutno nezainteresiranim roditeljima.
Iz nekih, na papiru muškaraca, nikada ne ode taj natjecateljski duh, mali trkač, plivač, ili bilo što što želi biti u nečemu najbolji u kvartu. Pa sam nastavio bacati grude na zgradu svako jutro kad bi se Zagreb prvi puta te zime probudio u bijelom bademantilu, nedovoljno toplo odjeven, ali i dalje blesav kao taj veseli dječačić pred pedeset godina.
Jutros sam ulovio svoj prvi ovogodišnji snijeg (mislim da je pao jedan ove zime, ali nisam bio tu), izašao s Dživom u šetnju, prešao cestu, rekao mu da malo pričeka i napravio dvije grude. Jednu za sebe, jednu za mladića koji je snijeg obožavao puno više od mene i kojeg sam godinama poluuspješno pokušavao navući na tu dobru staru igru “Bacanje grude na zgradu na prvi jutarnji snijeg.”. Njemu je rekord bio drugi kat, jutros je moja gruda poletjela na četvrti.
