Pripetavanje za nagradnjaču!!! Plus nova kolumna na Usporedi.hr

I mislim da se navlačim na Wii.

Jednom davno, dok se još za Slovence u skijanju navijalo – bio sam ovisnik o igricama.

U biti, onda to još i nisu bile igrice u današnjem smislu, nego hrpa točkica i rupa za točkice, pa je Samantha Fox Strip poker izgledao kao podloga za goblen.

Ali sam ga svejedno igrao.

I pobijedio.

I morao škiljit s vrata sobe da na prastaroj televiziji vidim sjenoliku toplessnu sliku sisate pjevačice prema čijim je glasovnim sposobnostima Maja Šuput – Carreras.

Televizija je bila veličine gumba za pojačavanje tona moje današnje Panaslonik plazme, a uz Spektrum smiješne memorije je bio smješten i kazić koji je za učitavanje tulio neki cvilež pet do deset minuta i vrlo često u osmoj minuti na ekranu napisao „Load eror“.

Iako sam tada mogao onom tko mi je uvalio lošu OR WO kazetu izvući testise kroz nos, iz ove perspektive, bilo je to jedno divno, nevino doba.

Ali kad sam treći srednje proveo grbeć se uz Match Day, Match Point i Hat Trick, dok su drugi mahom proševili, shvatio sam da možda i nisam na pravom putu.

Pa sam nakon služenja JNA s gnušanjem odbijao turnire na Amigi te njezino veličanstvo PlayStation.

S obrazloženjem da je to vjerojatno isto kao i kokain – možda i je super, ali nit imam para nit želim bit ovisnik.

Nije da me nije rajcalo, ali sam se uspio izvući.

I onda dugo dugo ništa, poneki fliper ili Arkanoid na kompu, pa dobijem sina, raspekmezim se i povučem ručnu.

Smanjim izlaske, izbacim treninge, koncentriram putovanja, gledam i uživam kako Žmrmbljo raste i raste.

I počinjem se nervirat kad mi zasjedne za kompjuter, odma mi ikona naopako metne i hiti Logiteča na pod, a Logiteč se ne sljubljuje s podom, a kad im u Logiteču objasniš oni slegnu ramenima, a meni baš mio Logiteč.

A još mu i najbolji frend (Roku, ne mišu) već čeprka po Nindžama i Kornjačama, i guta starog dok s ekipom trtlja noćima po nogaču…

Pa si mislim.

Ono, mom sinu će sigurno bit malo neugodno kad mu frendovi skuže da mu tata ne zna vozit bicikl.

To kužim i žao mi, ono seksat sam jedva nekak naučio, ali vozit…

Ali kad saznaju da doma nema nijednu konzolu – pa mogli bi ga izopćit!

I pitao ja Beru, našeg čovjeka za džidže u Playboyu, da šta ima od tih konzolizirajućih noviteta da je interaktivno, a ne da mi malac ima ravno debelo dupe od nekretanja i čmrljenja ko saborski zastupnik.

I reče Bero Wii, i kupi Riba od prvog fuša Wii, i dobri mu ljudi to spoje (hvala Kojotka!), i dovedem ja mališu kod sebe doma jedan od tri dana kad mi pripada ter mu pustim Wii Sports podskup golf.

I oće to!!!

Boks mu nije lego, bowling i baseball ne kužim ni ja, tenis pak meni nikako nije sjeo jer mi svaka druga ide u aut.

A Minimoj hoće golf pa golf.

I dalje mi nije jasno kak treba pravo puknut, zašto mi onaj pimpek na skali kad pređe na crveno počne zavijat lijevo ili desno i koja je razlika između ljubičastog i crvenog vjetra, ali kad dijete veseli…

Samo, nastaje sićušan problem da Junior u tim godinama (3,4) baš i ne voli slušati objašnjenja o brzini vjetra, kutu udaranja i nagibu padine (iako je upravo on slučajno stisnuo gumb na kojem se pojave izohipse!), pa se sve više igranje svodi na to da ja učitam nas dvojicu i igram za nas dvojicu a Rok mi naređuje s kauča.

Bravo tata, bravo Roook!

Pa se ja igram i vježbam izbačaj (s jednom rukom, doduše, jesam, varalica sam), ali na svakih mojih desetak udaraca bogami, digne se i klinac i odvali neku piruetu s naglaskom da mu je apsolutno najdraže kad okine u vodu.

A kad Lima zakrmi, tata umjesto da fuša – odvrne Wii sport-boks i budi mišiće za koje nije ni znao da postoje, one sa strane, preko rebara.

Jako dobar osjećaj, skoro ko seks.

Kad ga nema.

Tu nastaje problem jer ne znam kako se pravilno trebaju držat đojstici i jel se treba stiskat pucanje ili ne, i zašto su pauze među rundama tako kratke, i zašto me ne sluša i ne štiti kad krepan držim gard i mičem lijevo-desno…

Al i dalje gradim svog boksača, iako sad kad sam na 600 bodova za pobjedu izgubim tri boda, pa mi i tu lepršaju upitničići.

S druge strane, kad razmislim da mi je najveća aktivnost okretanje palačinki i nošenje mineralne na prvi kat – Wii je zakon, iako me sve strah da ću okinut šakom po plazmi ako joj se nastavim približavati pred kraj treće runde.