Marko Rafaj – kako sam preplivao Gibraltar (Intervju)

1.6K

Davne 1995., dok sam još trenirao odbojku za Multibibus, trener je došao i rekao – “Riba, došo je neki mali ljevak, ajd mu pokaži osnove, nek nabija u zid.” Mali je bio mrcina, skužio sve za par minuta, i za nekoliko mjeseci prerastao klub. Krešo Perić je danas višestruki državni prvak u odbojci na pijesku. Ja nemrem do ruba mrežice skočit.

Manje davne 2003. sjedio sam uz pivkana i vesele pričice o netom završenoj trci s par maratonaca na terasi nakon preplivanog maratona Preko-Zadar. Visoki tip od tridesetak let koji se pola sata nakon cijele ekipe jedva iskobeljo iz mora, stao je kraj nas i pitao – “ljudi, kako vi to plivate tako brzo?” Ja, kao trenutni prvak u kategoriji 29-39 šeretski sam ga procijenio i rekao, stari, sjedni na pivkana pa ćemo lako…

Ovaj je mjesec, taj mladić, sad osjetno širih ramena i građe tijela kakve bi svako poželio, Marko Rafaj, nakon par sezona u Svjetskom kupu daljinskog plivanja (Meksiko, Kina, Singapur…) u vremenu od 4 sata i 50 minuta preplivao i 20 kilometara preko Gibraltara. Ja mogu 1500, al s dva stajanja.

Marko je inače uspješan odvjetnik iz Siska, ponosan otac i sretno uvežen čovjek, koji i dalje trenira intenzitetom i žarom kao da mu je dvanaest godina. A dvanaest mu je godina sinu kojeg je zarazio pa i dete pliva bolje od mene, ali to je već neka druga priča.

Kako nikoga ne zanima zdrav, pošten i sretan sportaš (koji nije karo Simonu ili pio brusnicu na špici s Ronaldom Brausom), a i ja se mogu penisit kak sam nekad bio faca, eto malog intervjuića. Pa ako se neko pelca i počne trenirati kao Rafaj, ili bar neki sponzor financira nekog mladog sportaša – niko sretniji.

• Tko si ti, odakle si i što radiš Marko Rafaju, drugi Hrvatu preko Gibraltara?

Kao što si gore napisao, ponosni otac dvoje maloljetne djece, sina starog 12 godina (da, postao sam otac u 22. godini!), zatim kćerke stare 7 godina s ponašanjem osamnaestogodišnjakinje, suprug, odvjetnik, dobar tatin i mamin sin te brat.

• Kako je iz tvoje perspektive izgledao prvi maraton. Koliko si bio star i što te pobogu natjeralo – nisi profesionalni plivač?

Prvi maraton bio je čista agonija jer je tih prvih 5 km trajalo čitavu vječnost. Isplivao sam ga u Puli (Stoja – Mornar) tada sam imao (jel’ baš moram reć?), dobro, 29 godina. Kada me je sin vidio na cilju – od sreće mi se bacio na noge makar još nisam bio došao sebi! I to je jedini trenutak u mom životu kada sam se skoro udavio. Naime, bio sam toliko umoran da nisam se mogao održavati na površini i skoro potonuo. Ali preživih. Vrijeme koje sam postigao je bilo oko 2 sata i 45 minuta. A limit – 2 sata. Ono što me je natjeralo da idem dalje je u stvari osobni mazohizam, jer sam htio vidjeti gdje su mi granice.

• Na koga li me to podsjeća… Zašto nisi odustao? Ono, imaš dosta kompliciran posao (ili mi samo mislimo da odvjetnici danima guraju nos u debele knjige), nije lako učiti nešto u tridesetoj?

Po naravi sam vrlo, vrlo tvrdoglav i uporan i to nije bilo niti u jednom trenutku u opciji, mislim odustanak. Pa i ti si mi dao podstrek, I to upravo kada sam dolazio iz Šibenika u Zadar na gore spomenutu utrku Preko – Zadar čitao sam u novinama o tebi i zamišljao kako ću ja jednog dana biti pravi maratonac. A što se tiče plivanja tada sam bio potpuni početnik kako u pogledu kondicije tako i u pogledu plivačkog znanja i ostalog.

• A vidi nas sad… Čime si se bavio kao mladić, otkud plivanje umjesto nogometa ili bar trčanja?

Cijeli život sam u sportu, bavio sam se svim živim sportovima s loptom, ali sam ubrzo odustao, jer sam shvatio da sam totalni antitalent. U srednjoj školi sam se pronašao u karateu i tu sam bio dosta dobar, ali odlaskom na fakultet od toga sam odustao, jer ne bi imalo smisla doći na ispit sa šljivom ispod oka i profesoru objašnjavati kako sam cijelu noć učio i da mi je pred jutro lampa pala na glavu. Inače vuk sam samotnjak u vezi sporta tako da mi je pojedinačni sport uvijek odgovarao, a plivanje je u tome pogledu fantastično. Plivaš i ne razmišljaš previše.

• Koliko treniraš danas, koliko kad si najviše patio, koliko trošiš na trenera, treninge, opremu, putovanja?

Došao sam u fazu da svakodnevno treniram po nekoliko sati, u prosjeku 5 do 6 km dnevno, dakle – nekad i dva treninga dnevno. Što se tiče opreme ona je jeftina, ali putovanja me ubijaju i tu sam potrošio stvarno malo bogatstvo. Ali s druge strane mi se sve vratilo, jer sam upoznao nove krajeve, običaje, družio se s ljudima iz samog svjetskog vrha daljinskog plivanja… Mnogi od njih su mi ostali prijatelji tako da na vagi između uloženog i dobivenog, ovo drugo preteže.

(“trening na Gibraltaru, more 15 stupnjeva, srce mi je stalo…”)

• Kao i sa svime na što se odlučiš srcem. Što si sve obišao zahvaljujući plivanju i odakle ti novac? Kuda dalje?

Što se tiče plivanja plivao sam u Kanadi, zatim u Americi na Svjetskom veteranskom prvenstvu, zatim Sevilla, dva puta u Portugalu (Setubal), u Sloveniji (Bled), Austriji (Wien), Srbiji (Šabac), Hong Kongu, Singapuru, Meksiku (Cancun), Dubai, Egipat, Španjolska (Cadiz) na Europskom veteranskom prvenstvu… Nažalost nemam nekog većeg sponzora tako da sva svoja putovanja financiram isključivo svojim sredstvima koja zaradim kao odvjetnik. Dalje? Trenutno ne znam, ali sam dobio ponudu za preplivavanje na Havajima pa možda tamo. Imam nešto u planu i u Hrvatskoj pa ćemo vidjeti.

• Zašto bi nekome preporučio plivanje?

Plivanje je sport u kojem se u svakom trenutku vidi tko je što napravio, to je sport u kojem čovjek ispituje prije svega svoje osobne granice, a zatim to uspoređuje s drugima. To je sport u kojem ti nitko ne može na niti jedan način pomoći – to sve ostaje na tebi.

• Kad sam onomad organizirao Rapski plivački maraton, odmah je pred lukom počelo svakodnevno plivati desetak ljudi. Je li slično i u Sisku?

Pa baš i nije. Malo me čudno gledaju, jer sam ja jedini daljinac. Inače, samo plivanje u Sisku se izuzetno dobro razvija, ima puno mladih plivača, čak i jedna olimpijka, pa mislim da je budućnost plivanja u Sisku izuzetno dobra i svijetla…

• Kako je sa zdravljem? Na što se žale tvoji vršnjaci, je li tebi nešto stradalo od klora, mlataranja, susreta s barkama?

Zdravlje svakodnevno kontroliram, imao sam malo problema s jetrom (povišeni enzimi), ali to je zbog napora, Inače srce junački kuca kao kod osamnaestogodišnjaka. Dakle, sve je OK za sada.

• Otkad mi je orada potrgala lančić onkraj Ošljaka, malo više gledam oko sebe dok plivam a ne vidim dno. Je li te strah većih riba?

Ne, nije me strah niti o tome ne razmišljam previše dok plivam.

• Kad preplivaš Faros, slijedi li La Manche? Onda? Kad?

Na žalost, ne skoro. Kad sam mojima rekao da planiram plivati Gibraltar, skoro su pali u nesvijest. Dugo sam maštao da isplivam Faros. U jednom razgovoru s našim zajedničkim prijateljem Alenom Pišpekom, isti mi je rekao da nikad ne izgubim motiv kao ni ti nakon isplivanog Farosa (op.Ribafish seksao sam, doduše loše, odmah drugi dan, a za tjedan dana već plivao Poreč). Toga se držim i danas pa sam tako tri puta isplivao Faros i sve ono gore navedeno s time da je svakako kruna mojeg uspjeha – Gibraltar.

• Što predlažeš kao doprinos popularizaciji dosta podijeljenog daljinskoplivačkog svijeta u Hrvata?

Pa evo, svakim danom je ta podijeljenost sve manja i manja. Naime, bez puno maratona ne možemo dobiti kvalitetne plivače tako da bi bila prava stvar kada bi svako veće mjesto na našoj obali imalo svoj maraton te bi li se kroz takav sustav natjecanja profilirali plivači. Naravno sve to treba medijski pratiti, raditi od toga spektakl, jer samo tako će se privući sponzori kojih u ovom sportu ima vrlo malo.

• Daj malo opiši samu stazu (čuj mene stazu – trasu) između dva kontinenta, koga si pitao za to, koliko košta, traje, imali meduza, smeća kao u zadarskom kanalu, koliki je rekord… Je li bilo nekih perverzija kao ono kad je Majcen morao plivati Amazonu s kurtonom zbog onih zločestih ribica koje ti se uvuku, ono, i slično…

Dakle, postoji organizacija koja se bavi organiziranjem preplivavanja preko Gibraltara – informacije na www.acneg.com. Što se tiče cijene plivanja to je bilo 1500 € (bez hotela, hrane i prijevoza).U principu ono što je najteže u preplivavanju je nesabilno more koje se miješa, tj. Atlanstski ocean donosi toplu struju (nevjerojatno – ali je stvarno tako), a Sredozemno more donosi hladnu. Sredozemno more ide blizu krajeva obala (Europe i Afrike) dok Atlantski ocean ide po sredini i tamo je nešto lakše za plivati.Trenutni rekord iznosi 2 sata i 38 minuta (frajer je isplivao 7,5 km u jednom satu, a ako uzmemo u obzir da svetska klasa plivača pliva 5 km/h tada je lako za izračunati kave su struje tamo.Ona ti može pomoći da “glisiraš”, ali i da praktički plivaš na mjestu.
Meduza nema, sve prve informacije sam dobio od Tonija Pavičića Donkića (op.RF. prvi Hrvat koji je preplivao Gibraltar) i u stvari on me zapalio za sve ovo. Dosad sam gledao filmiće na Youtubeu i tako je u glavi polako ali sigurno svakim danom sazrijevala misao o preplivavanju. Neki kažu da ima morskih pasa, ali njih nisam vidio. Moja je mama u pratećem čamcu vidjela kita na fish finderu.

• Tvoja poruka svijetu

Svi plivati! To je sport u kojem se prije svega nadmećeš sa samim sobom i svojim demonima u glavi, a tek onda sa svima drugima. Koristim priliku i da se ovim putem još jednom zahvalim supruzi koja je u svakom trenutku bila pored mene kao i svojoj djeci koju sam na žalost ponekad malo i zapostavio kako bih ostvario neki svoj plivački cilj. Hvala vam puno. I još jednom ponavljam za kraj – svi na plivanje!