Jedan divan dan u Tuzli

1,1K

Kao mladić, uz Tuzlu sam imao dvije asocijacije.
Prva je bila rudnik soli.
Druga je bila neka pjesmica – “cijela Tuzla jednu kozu muzla, pa se hvali da se sirom hrani.”

Sad kad sam je posjetio, ispalo je da su škrti jedino jer su soli oduzeli slovo l.

Na Korčuli je krajem osamdesetih bilo puno tinejdžera iz Beograda, Sarajeva, Ljubljane, nas par Purgera, lokalci…

Nešo je bio iz Tuzle i općenito smo se par puta dobro zapili i još više puta dobro nasmijali i napecali.
Čovjek me uspio napit rakijom koju sam smio pit samo iz čepa.
Onog metalnog od Doninog sirupa, boce idealne za domaću rakiju zbog tvrdoće…

Tih mi je godina baš bilo gušt otić negdje s barkom i bevandom i bezveze lovit sitne ribe koje bi poslije peckali na gradelama.

E, pa Nešo je bio idealan partner – sjedit na barci, držat prst blizu mora i veselit se ičem većem od deset centi što bi se zabijelilo u savršeno prozirnom moru oko Proizda i onda palo na palubu.

Strastven ribič i još jači švaler, kad bi rijetko izašli do diska ili grada, nisam vjerovao kojom kvalitetom prolazi kroz sve stadije prvotnog ženskog otpora.

Nešo se nije vratio na Korčulu od 1990.

Čuli smo se sporo a dično, svakih 3-7 godina, gubili brojeve, gubili mejlove, mrzili rat i dogovarali se da se konačno nađemo.

Fejsbuk je presudio da na putu starcima na more ove godine mrvicu skrenem i u 4 dana prođem linijom Zagreb-Šamac-Tuzla-Sarajevo-Neki crni tunel iznad Goražda di sam od prpe počeo tražit krunicu po Kliti iako nisam vjernik-Goražde-Foča-Piva i Tara-Nikšić-Podgorica-Sveti Stefan-dagnje u Stonu za mamu i kamenice za babu-Vela Luka-Gradina.

Jer sam se sjetio dopisne mi frendice Lejle, nju spojio s Nešom, čuo za tuzlanske ćevape i tuzlansku pivu.
I krenuo.

Ne znam hoće li u mom prknu ikad pobijediti crvi migoljavci koji me tjeraju na putovanje ili hemići, ali, kako kažu Parpli na svom najgorem albumu do Purpendiculara (osim, naravno – Layle) – the battle rages on!

Da su Tuzlaci škrti je izmislio onaj debil koji je i izmislio pjesmicu s početka, jer sam se osjećao ko beg u čorbi.
Vjerojatno je muzla jedina riječ koja se rimuje s Tuzla, nemam pojma, ali prema meni definitivno nije bila “too zla”.

Lejli sam na svemu živom, od razgleda, povijesti do izbora lokacija i delicija dužan do neba, ali vratit ćemo mi to!

I da su duhoviti – jesu.

Iako se nisam usudio naručiti ovo

Tita ima svugdje.
Duh bivših vremena živi svugdje.
Kao da je vrijeme stalo osamdesetih.

Tuzlansko je pivo

kvalitetnije točeno nego u boci, dosta lagano i pitko ali bez prepoznatljive arome i ikakvog aftertejsta, a na moje ogromno razočarenje, drugi te zadnji brend iste pivovare, Torg – neslavno je ugašen.

Glavno da kamioni s naljepnicom i dalje tumaraju gradom i ulijevaju mi nadu, grrr…

Zato su ćevapi mašala!

Pogotovo oni na jezeru Modrač u Lukavcu (nažalost, nisam stao usput u Lukavcu Gornjem – Upper Smart Guy), dok su u “Limenci” prokleti bosanskim običajem da nema pive u ćevapdžinicama pa sam pio tuzlanski kiseljak iz čaše od sarajevskog.

Porcija je obilata, mašala.

Druga fora je pogled s ćevapa na gradsko kupalište koje je 5 minuta od centra – zamislite si da sjedite u Bogovićevoj (kak se zove ona rupa di ima Velebita?), dignete dupe i odete na jezerce na Britanac!?!?!??

Slano je jezero malo premalo i preplitko te premutno, ali je sve uokolo čisto i uredno, a s radija yu-rock osamdesetih, i još sam se nagledo studentica u badićima ko u Nici…
Samo je Duca Marković falila…

Malo sam tremirao prije nalaska.

Nešo, za prijatelje i Šone, imao je ulet ljeta 1988. kad se rumenoj Švabici predstavio kao: «My name is Šon, like Sean Connery!»

Malo smo se zaoblili, ali je tih 19 ljeta neviđenja nastavljeno spikom kao da se nismo vidli otprilike školsku godinu.
Na Zemlji, ne na Jupiteru.

Kralj bio, kralj osto, pogledali si slike djece, lajali satima, razmjenili rakije i dogovorili duži susret drugi put.

Pa sam obišo stadion Slobode,

i dvoranu Mejdan, legendarno mjesto gdje je Razarala Mujanović Raza, a publika uz Zadarsku bila najluđa na svijetu.

Rijetko se ko tamo izvuko bez batina, a meni je najbolja priča bila ona kad je Jedinstvo Aida igrala protiv nekih Talijanki.

Dvorana se trese, raja trese konstrukciju koša dok ove pucaju slobodnjake, suci u minuti odmora pišu oporuke, treneri trče u svlačionicu minutu prije kraja.

I jedna crnkinja napravi faul na Razi, rulja počne zviždat, a mala im pokaže srednji prst.

Bit je u tome, ako ste gledali nedavno snimku Šibenka : Bosna, da je tih dana gledalište bilo pola metra od ruba terena.

E, kad su na nju počele letjeti pljuvačke, žvake i koštice i kad je u sekundi bila ko albino bor od Kaćunka, sirota je valjda rodila od užasa…

Oduševio sam se i imenom pivnice,

našao poveznice s domajom,

i uživao u vedutama grada

koji je uvijek slavio Dan Mladosti, pa i onog dana kad su Četnici granatirali centar grada usred svečanosti i pobili sedamdeset i jednog mladog čovjeka.

U čast čega je sve puno spomenika i grobova.
Većina grada je razrušena i nedotjerana, ali što reći nego – polako…

Picajzla u meni je kopala sitne perverzije

(pazi – pjer karden i kamensko!)

(pizza trkačica, joooooj!)

a morao sam i svoje tuljanovo tijelo nasrati i usred prekrasne gradske kapije (stao sam!!!)

te obići centralni drveni muzej soli.

Sve je puno ex solnih bunara,

okolica je puna puna rudnika, ali stoljetno iskapanje i iscrpljivanje slanih bazena ispod grada dovelo je do urušavanja zgrada u centru.

Nedavno su stručnjaci napuhali nekakav podzemni dušek između dva sloja tla pod nekim zgradama i sad se čeka da se vidi jesu li uspjeli.

Fige.

Moron of the day je naravno pisac ovih redaka koji je iznenađen ljepotom prizora

rekao: «Ajme, prekrasne li džamije!»

«To je pravoslavna crkva, konjino», ispravila me Lejla,

ali stvarno ostanete očarani.
Ko iz neke bajke.

I tako, kratko ali preslatko, s okusom ćevapa na ustima i niže, sretan i ispunjen krećem prema Sarajevu…