Kao mladić sam mislio da je fiš paprikaš ono nešto što se ne smije odbiti kad si u gostima kod prijatelja istočno od Zagreba, ali nema nikakve gastronomske epohalnosti pored mojih prekrasnih otočkih popara i lešada. No, s godinama sam uz šarana na rašljama, pohanog soma te brojnih drugih riječnih i jezerskih ribljih delicija potpuno zavolio i tu gustu riblju juhu s brdom luka i 100 vrsta paprike.
Uostalom, uz gemišt i u ovako dobrom društvu bih i brokulu jeo s osmijehom, tako sam poziv na novo suđenje natjecanja u spremanju fiša ovoga vikenda u Garešnici dočekao više nego sretan, spakirao stvari, Dživu i pustio Kasandri da nas vozi autom od svoje mame pošto nam je Clio otišao u vječna lovišta.
U prošlih godinu dana Garešnicu sam posjetio baš u svojstvu voditelja i člana žirija Fišijade, a u međuvremenu sam obavljao i sličnu dužnost i na natjecanju u spremanju najboljih fileka u regiji u legendarnom lokalu Kod Bake malo prije ulaza u samo mjesto.
Dakle ako vas netko pita, u Garešnici uvijek ima domaćih specijaliteta, s posebnim naglaskom na njihov, Moslavački kraj, pješačka staza je otvorena za javnost, a u vrlo kratkom roku slijedi i otvorenje velike biciklističke rute. Uvijek nešto novo!
Moslavina se voli na više načina. Najjednostavnije je samo random otići iz užurbanog prepunog napornog grada i nakon sat vremena vožnje skrenuti za Kutinu i uskoro početi udisati svježi zrak i uživati u pogledu na šume, polja i vinograde. Nažalost, Garešnica nije još toliko poznata po svojim vinogradima, ali se ne stidi priznati da uči i uzima ono najdublje najbolje od bliskih im susjeda iz Daruvara, Popovače i Kutine.
Tako da ćete u ovom kraju moći piti vrhunske škrlete sa zapadne i fantastične graševine s istočne strane ove županije. A dok ne naprave svoje vlastito lokalno craft pivo, Daruvar i Pakrac stvarno nisu daleko, pa ni s time nema problema. Lokalnim je vinarijama potrebno još malo vremena da pređu lokalne granice, a do tada uživajmo u kvalitetnim gemištima.
Daniela iz Turističke zajednice i ovoga puta nam je bila sjajan domaćin i treba priznati da žena stvarno voli svoj kraj i daje apsolutni maksimum kako bi turisti imali kvalitetniju sliku što sve malena Garešnica i njezin kraj pružaju kako bi netko ostao neko duže vrijeme i ovdje našao svoj mir i naravno guštanje u stvarima koje ljude i inače vesele.
I prije je ovaj kraj bio poznat po ribičkom i lovnom turizmu, a najčešće se ovdje ipak radi o tranzitnom turizmu jer često ljudi na putu s istoka na zapad i sa sjevera na jug znaju ovdje umorni prenoćiti.
Upravo tako je počelo i naše novo druženje s Garešničankama i Garešničanima u apartmanima Vitana gdje smo sreli poznate ljude, ostavili stvari i krenuli u dvodnevnu avanturu. Za početak, kao i prošle godine došli smo na otvorenje relija OTK Kurbla i uživali u pogledu na stare automobile, bicikle i ostala vozila da bismo malo nakon toga vidjeli nešto sasvim novo i neočekivano.
Naime, došli smo u goste raspjevanoj obitelj Martinić u Gareški kulturni centar i upoznali se s jednom prekrasnom pričom o vrijednim i talentiranim ljudima koji obožavaju svoj kraj i potpuno žive u skladu s običajima koje prenose svima koji za to pokažu interes.
Tako je supruga Romana Fezi Martinić zadužena za izradu narodnih nošnji, pjevanje back vokala i sviranje na nekom od pedesetak instrumenata koje ne samo da posjedu nego ih i sami izrađuju, suprug Vjeko je zadužen za sviranje, pjevanje i puhanje u dude, gajde i druge instrumente karakteristične za ovaj kraj, ali iz cijelog svijeta poput jednog didgeridooa!
Najmlađi član obitelji, Filip, profesionalni pjevač I plesač u Nacionalnom ansamblu “Lado”, trenutno najviše radi od svih pošto ima muzički studio u centru Garešnice i snima vlastitu, kao i živu muziku svih koji su zainteresirani za takvu vrstu vježbanja, probavanja i snimanja.
Provesti par sati u njihovom društvu uz grickanje njihovih specijaliteta s vlastitog OPG-a, jedno je nevjerojatno iskustvo, a bogami smo i zapjevali neke tradicionalne pjesme za koje nismo ni znali da im znamo riječi. U svakom slučaju ako želite saznati i naučiti nešto o tradicionalnoj muzici ovog kraja, narodnim nošnjama, izričaju plesu i pjesmi, svakako preporučujemo druženje s ovim prekrasnim ljudima.
Garešnica, naravno, nije jedino naseljenu ovom kraju, a jako lijepo mjestašce u blizini zove se Hercegovac, nekad je bio Crna Reka, ali s vremenom preimenovalo zbog prezimena jednog čovjeka koji je ovom kraju donio puno toga dobrog, a prezivao se, logično, Herceg. U Hercegovac nismo došli zbog tradicionalnih Dana hrvatskog pučkog teatra (to je u veljači) niti Krumpirijade, već zbog jednog objekta koji možda nema veliku težinu kod prosječnog humanoida, ali je u očima Kasandre predstavljao i Meku i Medinu u jednom. Naime, došli smo u tvornicu čipsa i to Chippy Čipsa, Chio Chipsa, i još nekoliko njih u vlasništvu njemačkog giganta Intersnacka.
Isključivo domaći krumpir od lokalnih uzgajivača, vrhunska urednost, sve je tu na jednom mjestu, a kad pomislite da u stvari originalan čips ima samo krumpir ulje i sol, jednostavno vam dođe da pojedete cijelu tvornicu! Na kraju smo izašli s ogromnom kutijom i slutim da par dana u Zagrebu baš i nećemo puno jesti na žlicu.
U blizini Hercegovca i Garešnice nalazi se Velika Trnovitica, mjestašce koje u centru ima veliku crkvu Sv. Martina koja se nekada zvala “Crkva svetog Martina u trnju” po čemu je mjesto i dobilo ime, te još nekoliko prekrasnih malenih sela i mjesta u kojima možete doživjeti potpuni mir i tišinu i uživati u savršenoj prirodi. Jedno od njih je i Gornja Ploščica, u kojoj se nalazi i kuća za odmor Klara.
Iako vlasnici ne žive u samom mjestu nego u Bjelovaru, na ovom mjestu koje je pripadalo njihovim roditeljima odlučili su podići kuću za odmor u nevjerojatno žutoj boji s elementima stare cigle negdje na kraju svijeta s najtišom atmosferom dugo unatrag. Fantastična velika natkrivena terasa s ogromnim roštiljem i lijepim bazenom, ugodno uređene sobe i bogat vinski podrum te ogroman vinograd i voćnjak s obje strane ceste. Sve je ograđeno, pa da su vaši kućni ljubimci više nego dobrodošli.
Vino, kako sami priznaju i nije neka epohalnost, ali za gemišt je definitivno stvoreno, tako da ako hoćete divan bijeg u prirodu uz mirise i okuse (mladi orasi, kruške, grožđe…) Moslavačkog kraja, znate gdje trebate doći. Da, rade i svoj liker od vina, ali tek ćemo ga probati kad malo odmorimo! Uglavnom, dugo nismo uživali u ovakvom miru.
Na žalost, kako nisam još zacijelio lom ruke, odnosno tetive bicepsa (pitali su me mogu li dizati gemišt, pa smo se neutješno grlili s lokalcima), morali smo odbiti poziv na veliku feštu nakon relija oldtajmera u dobroj staroj Kurbli gdje su nas već par puta sjajno najeli. No, zato smo ove godine konačno posjetili i Vilu Velebita, restoran u centru Garešnice s dugom tradicijom, koji već desetljećima putnicima namjernicima pruža uslugu kvalitetnog najedanja uglavnom klasičnih namirnica po beskrajno pristupačnim cijenama.
Juhe su po 12 kn, glavna jela od 30 do maksimalno 60 kn, a zagrebački odrezak Kasandra unatoč više pokušaja – nije sama uspjela pojesti, kao ni ja platu s miješanim mesom, dok je Daniela jedva uspjela savladati ogromnu porciju liganja s krumpirićima.
Vrijednost za novac, nasmijan i ugodan konobar, sve u svemu jedno klasično mjesto za obilan obrok, samo ne zaboravite ubiti oko kad krećete na dalju vožnju. Stvarno je obilno, tako da nam palačinke i nisu trebale, ali na ovakvim se mjestima uvijek jedu najbolje. Kapa dolje…
Svanuo je novi dan i nakon duge šetnje s našim psićem, pri kojoj smo otkrili cijelu jednu ogromnu šumu i malo se posvadili s dva fazana, krenuli smo na glavni događaj mjeseca rujna u Garešnici, veliku Fišijadu te nakon toga i utrku kajaka. Ove godine se umjesto prošlogodišnje 21 ekipe prijavilo nešto manje, a razloge treba tražiti u tome što su u tri okolna mjesta istoga dana također održavana natjecanja u lovu i pripremi ribe, no svejedno s brojkom od šesnaest ekipa koje su kuhale, osam ekipa koje su veslale, te petstotinjak ljudi koji su prisustvovali cijeloj fešti, i ova sunčana nedjelja je pokazala kako se ljudi iz Garešnice znaju zabavljati veseliti, a bogami i fino pojesti i popiti.
I opet je bila velika čast propitkivati pri kuhanju, dobacivati natjecateljima, piti s njima gemište i rakije (što je bilo prije, vilja ili šljiva?), elegantno podbadati i biti dio jako dobre atmosfere.
Svi su natjecatelji dobili iste sastojke, a ako su htjeli dodavati nešto svoje – slobodno su to mogli donijeti i koristiti. No, isto kao i s pripremom palačinki, i kod pripremanja naoko vrlo jednostavnog fiša, nijanse su bile doista velike, i niti jedan od šesnaest kotlića nije bio identičan, već se svaki razlikovao barem po nekoj sitnici.
Upravo je to bilo i presudno pri izboru. Žiri je u početku odmah eliminirao četiri tanjura s fiševima koji su bili ili prerijetki ili su bili bez kvalitetne crvene boje paprike, kao i dva koji su bili toliko tamno crveni da je izgledalo kao da je cijela konzerva rajčice s tri morske zvjezdače pala u nesretni kotlić.
Nakon vizualnog razgleda krenuli smo i s kušanjem, a taj dosta naporan i kompleksan dio je prošao u učenju nekih detalja od iskusnijih kolega, naravno fiš nije smio biti niti preslan niti bez okusa, moralo je biti ljutine, ali ne onakve da ti sprži sve od usana do ždrijela, nego sasvim korektno s laganim afterom, a također trebalo je paziti i na konzistenciju, odnosno da nije gulaš ni paprikaš, a bogami niti kokošja juha.
Nakon šesnaest kušanih uradaka krenuli smo u raspravu i shvatili da imamo nekoliko tanjura koji su se izdvojili i njima smo pridali dodatnu pažnju i na kraju odredili pobjednika te krenuli na proglašenje. Svi što gube se ljute, ali to dans nije bio problem.
Oni koji su i imali neke probleme su nakon par rečenica i kušanja svih fiševa shvatili u čemu su pogriješili, a oni koji su proglašeni najboljima su od drugih natjecateljima dobili zagrljaje i čestitke uz nemoralne ponude za prodaju recepta, a nakon što su uz pratnju tamburaša svi došli malo sebi, dio natjecatelja se preobukao, stavio prsluke i kacige i zajedno s prijateljima, rodbinom i ostalim ljudima koji su došli na ovu feštu – krenuli voziti kajak.
Nakon nekoliko gemišta, pivica i rakija, bilo je tu svega, od lutanja do različitih krajeva obala do obilaženja krivih bova, ali na sreću nitko se nije okupao u Ribnjaku u Garešnici, i svi su dobili svoje vrijedne poklone te obećali da će se ista stvar ponoviti i za godinu dana kada će se održati nova Fišijada u Garešnici kao i svakog sljedećeg rujna.
Nadam se da ćete se i vi pridružiti i otkriti nešto više od sat vremena udaljenu Garešnicu koja možda još nije epohalno elitno turističko središte, ali sa svojim velikim srcem i ljubavlju stanovnika to svakako nadoknađuje. Hvala ljudima iz Garešnice na sjajnom prijemu, nadam se da ne zamjeraju na lagano feminističko šovinističkom te purgerskom vođenju kajakijade, ali iskreno stvarno smo se sjajno zabavili i nadam se da se vidimo što prije ako ne već na Fišijadi, onda barem na Filekijadi koja bi trebala i sljedeće godine prijeći granice ove države pa da se u društvu s Mađarima, ljudima iz Bosne i Hercegovine te drugih zemalja zajedno družimo veselimo i guštamo u sjajnim domaćem specijalitetima.
Viljamovku za put – nismo odbili. Vidimo se uskoro!!!
