Gab lec go…

Gab lec go…

Dižem se u 6.
Popijem natašte 7 deci vode, reko mi Siniša da je to dobio u mejlu i da mu je sad super.
I meni je super, kakam ko godzila…
Iako se skoro zrigam dok progutam.

Iza vode se ne smije ništa jest ni pit pol sata, taman da scjedim đus i skuham crnu jaku slatku turkinju.
Onda ili veslam ili plivam ili fušam, kafenišem uz Mimicu, odem na poso i oko pol 11 pojedem mizlije s jogurtom.
U mizli dodam lana, sezama, ono kaj jedu konji i kornflejks i bezuspješno tražim jeftini konzumov jogurat jer u dućanu koji mi je 28 metara od firme imaju vindijin zeleni i dukatov tekući plavi.

Serem vam na tekuće i one s nula zarez nula posto masti i općenitu natrenizaciju života zbog glupih žena koje idu na dijete umjesto da se češće fukaju.

Kefir mi je prepeckav, acidofil premastan, a one ženskaste pomodne pomade od aktivacije, bioaktivlije, sensie – ne pušim.

I nikak nemrem izbacit okus žemlje, paštete iz crijeva i zelenog tvrdog jogurta koje bi mi u obliku doručka subotama od 1976-1982. servirao moj najdraži otac kad bi me samo time uspio dić iz kreveta…
Niš više nema taj okus.

Jučer u redakciju došla pašteta s okusom pizze.
A prodaje se i pašteta s likom štakora – Hlapićeva.
Ali pašteta nije zdrava jer po urbanoj legendi nastaje kad nakon klanja šljakeri idu prat ostatke papaka, crijeva, obrašćića i kurijih očiju s poda, pa pokupe i stave u kantu s riječima PA ŠTETA da se baci.
Iako je navodno tirolska najotrovnija.
A hrenovke su hrenovke već ako imaju 10% mesa u sebi.

Dakle, oko 12, pol jedan postajem pakleno gladan.
Ručak kod tetica prek puta firme mi je cca 35 kuna, a s vremenom sam shvatio da se bazira na brašnu i konzervi paradajza s vegetom.
Kod onog dečeca iza ugla nejdem jer drži prst u juhi dok je servira.
U Jamonjamonu je klopa oko pedesetak kuna, ali to mi boli budžet.
I nema više one seksi te lajave konobarice.

Pekara nudi mašala kiflice koje mašala debljaju i burek koji varira.
Ali ko je jednom operiro ono na “h” a nije herniju, zna kako taj osjetljivi dio muškog zadka reagira na rakijice, tamne pive, nefukicu, janjetinu i – već spomenuti obrok od usoljenog golubljeg i mačjeg mesa, pa rađe ne.

Dejli freš je najveće smeće na planeti koje nudi sve za pet puta onoliko koliko vrijedi, a maksimum je salata s prknom od pileta za 20 kuna i tri rezanca mikroendivije. Zlo.
Ćevape bi rado mrknio svaki dan, ali s obzirom na tezu od dva reda iznad…

Voće mogu pojest, al je učinak ko Nikoli Nikiću (kad je provalio – reko mi trener da čuvam Protasova, a ja čuo da čuvam prostor. I dok sam ja skonto, ovaj mi uvalio tri komada do poluvremena) – ostanem gladan.
I još se gušim na koru od jabuke i kruške…

Slanci me napuhuju, peciva su nedorečena poput jutara.
Čokolada je poput kokaina, fina al se navučeš, a i nisam tip od slatkog osim salenjaka, a nije jesen.
Tete u malom dućanu su pederi, ponude se složit ti sendvič i onda kuckaju neke nebulozne cifre tako da sam jučer baget, petnaest deka parizera s povrćem, tri šnite sira, drk majoneze i tri lilihipa platio 36 kuna, pa im je to bio moj zadnji sendvič, govna bahata simpatična, djeca vam za hadeze glasala.

Pa kontam, pa dvojim, pa trojim, pa se iz protesta doma predvečer ukrmim ko mlado od gnua pa sam zato debel.

Kaj da gablam da se najedem a budem zdrav te seksualan pritom?
Hilfe!

PS. Veliki pozdrav Kutinjanima,

(dobra ova koja nam je upala u kadar!)

Armadi, starim Boysima, Ivoni, Seki, mojim vjernim pratiljama na najboljim koncertima,

onom s faksa kojem uvijek zaboravim ime, Srećku iz Scouta i još dvije tisuće pankera

i veseljaka koji su uživali u nedjelju na stvarno sjajnom koncertu Flogging Molly, uvertiri za Dirty Old Festival kraj Velike kraj Požege!

Usro sam se kad sam vidio da su obučeni ko scientolozi, ali kad zasviraše…

I odsviralo Black Friday Rules.
Za mene.

Dvije minute poganja.
Hvala čupavom mladiću na kojeg sam se naslonio dok sam vraćao dušu sa slezenom.
Vidimo se 1.7. u KSET-u na godišnjici Matine svadbe.
Da, sviraju mu NoMeansNo.
Idila!!!