Dobio sam 42 milje na lotu!

Dobio sam 42 milje na lotu!

Zapio se.
Solo, naravno, jer su mi starci Prigorec i Bodulka pa bu sve z menom u grob!
Odlučio preuzet pare anonimno i škrt kakav jesam sve potrošit na janjetinu, šveps biter lemon i ogromnosisne japansko-mulatske prijateljice moći.
Dolazim na kiosk a tamo me skuži susjeda, zaurla i samim time oda reporteru nekog žutog smeća, pa me sljedećih dana prepoznaje i pozdravlja sva četa šupaka koji se inače ne bi nikad javili ali im sad treba za auto, kredit, bakin dom, povećanje penisa…
E ne dam!

Umjesto da dobim svoja 42 milijuna, država mi uzima porez, prirez i još nešto u visini od 34%.
Onda mi to isplate preko neke banke koja mi uzme još 5%.
Pa je dobitak u biti 20 milja, hm, zašto to nigdje ne piše…

Kupujem tati barku i autić za do Vele Luke, babi i staroj neku lovu za frizuru, plazmu, klimu, lift i gnojivo za bugenvilije te njihalicu i puno hrane za psa. I ogradu za od susjeda koji je otvorio restoran metar od nas… Uf…

Kupujem bivšoj Corollu Verso turbo deluxe da više ne plače i uzdiše svaki put kad stavljam Roka na stražnje sjedalo Clia jer mi se zbog njega smiju susjedi i pošten svijet.

Roku uplatim životno, pa da ode na put oko svijeta i upiše faks po želji kad napuni 18, sebi nađem poso di mogu bit s njim svako drugo popodne i mjesec dana prek ljeta.

Vraćam kredite.

Šaljem govnima nazad njihova posrana vrata u MD odvratne profile i bacam ih u izlog te keširam pare za izlog, sve pred kamerama red karpeta.

Kupujem stolni nogomet, vreću za boks, kruhomat, gajbu lemon curda, komfjuter koji ne šteka (i operatera koji nije t-com, djeci vam u školi tako štekalo dabogda, bando lopovska), godišnju pretplatu na ćevape iz Mrvice i mladu kozletinu ter janjetinu s nekog otoka i na kraju – jednog originalnog starog Popovića di je još crto predivne žene koje nisu zabijene na letve (da sam informisan ko Bandić, otišo bi i do Klimta popričat da mi nacrta onu putenu crvenu al s tanjim bokovima i većim cicama)

Kupujem auto koji ću lako sparkirat.
U biti, kupujem garažu i veliki auto koji barba pauk neće moć dić, oink, oink…
U biti prodajem stan i kupujem kuću s garažom, bazenom, toboganom i ljuljačkama.

Iznajmljujem Platku Vokos i onu farmakološku retardiranu Slovenku prekrasnih crta lica i lažnih crta cica te još jednu iz te Braus-Grubnić-Tušek-Pišek-Sopek branše na mjesec dana.
Dvaput dnevno im ponudim karticu sa 100.000 eura, ali s kečom da ju dobije samo ona koja mi najbolje… Uf… Buraz, kakva liga prvaka, kakav Wembley…

Krećem na šestomjesečni put oko svijeta, ali mi dan prije država naplati PDV na dobitak, gradonačelnik konfiscira zemljište i sagradi crkvu/osiguravajuće društvo Sunce iznad Tomislavgrada d.o.o. s parkingom, banka propadne i sve ode u milu materinu.
Nakon zapljene žicam bivšu đir Toyotom, vraćam se starcima i škvadri u birtiju i dugo plačem.

Budim se…
Tak nekaj glupo nisam sanjo otkad sam sa Sevkom pobijedio na Žlijezde pjevaju.

Ma bolje ne dobit…
A i nemreš dobit.
Ionako to ovi naši plate nekom seljaku da odglumi da je dobio jer da će ga slikat za sve novine i kupit mu kravu i plazmu – poznate nekog da je osvojio sedmicu? Osobno? Ne? Eto…
Bolje dat 20 kuna za bazen nego 35 lutriji, pardon, hadezeu.

A ima li išta ljepše nego nakon tri kilometra jutarnjeg šprintanja sjest u klia i nać jučerašnju bananu od juniora pod sicom i fino je onako gladan gnjecavu sažvakat…
Pare su za nesretnike.
Bolje ovak.