Do plivanja, šjor Veljko

643

Do plivanja, šjor Veljko

Uploaded with ImageShack.us

Grabio sam prema prvoj bovi, svojom klasičnom tehnikom „Kreni najjače što možeš, pa dokle ide!“.

Bacio sam brzi pogled ispred i iza sebe i shvatio da mi je prva grupa već malo odmaknula, ali da sam zato vodeći u drugoj.

Daljinsko se plivanje te 2004. godine u Hrvatskoj svodilo na 150 plivača, a ovaj Rapski maraton je plivalo njih osamdesetak. Plivao sam u kategoriji od 30-40 godina, pobrao svoje pehare prošlih godina, a sad su me prestigli neki pastusi brzi, pa sam se umjesto medalji veselio tek zdravom umoru i druženju, i, kao i obično – uživao praveći budalu od sebe.

Uploaded with ImageShack.us

Veselio sam se kao beba jer je dan bio prekrasan, valovi nisu smetali, more taman toplo, a na cilju je stajala ogromna bačvetina s milijun piva. I lonac s paprikašem od muflona s njokima, još jedan razlog da uprem kao napaljena konjina i stignem što prije.

Obišao sam bovu i malkice predahnuo, kad sam vidio da me jedan plivač prestiže punom snagom.

„Je, mene si našao, i to još na prvom kilometru… Nemaš šanse“, rekoh si u bradu i ulovih njegov tempo.

Daljinsko plivanje je sport u kojem imate jako puno vremena za razmišljanje. Ono, kad nema nikoga u blizini, možeš i sat vremena biti potpuno sam u svome svijetu, polako napredujući prema kraju. I onda kad ti uleti netko na pola metra, ne znaš bi li ga pratio, lupio, odfikario ili plivao paralelno s njime.

Pogledao sam lika do sebe i od čuda progutao fini gutljaj mora – kraj moga je ramena plivao šjor Veljko Rogošić.

Uploaded with ImageShack.us

Dakle, kao da se grudaš s Jetijem, haklaš s Prosinečkim, glumiš s Rocc… Christopherom Walkenom, piješ s Michaelom Jacksonom…
Rame uz rame s legendom, kraljem daljina, veličanstvenim kršnim brkom iz Kaštela, Mišom Kovačem dalmatinskog sporta, velikim sportašem i totalnim adrenalindžijom.

Uploaded with ImageShack.us

Dobro, sada nije imao brkove, bio je zericu deblji nego na reklami za Pipi kad baterflajem uplovljava s tko zna kojeg otoka na rivu, i dobroh 30 godina stariji, ali svaki bi ga plivač iz ovih krajeva u trenu prepoznao.

Pa je plivač wannabe stisnuo zube i dodao gas, ponosan i sretan što ga „držim“ i ne dam mu da utekne.

Kroz misli su mi krenule letat sve one sitnice koje sam čuo ili pročitao o njemu – od anegdote pokojnog mi dide Kapnota, koji mi je pričao kako je Veljko stalno na pauzi za marendu bježao kroz rupu u ogradi škvera kako bi otplivao desetak kilometara.

Kao i kad smo ljuti što trajekt za Korčulu kasni s isplovljavanjem odjednom čuli ciku i viku kad je stizao na cilj u splitsku luku,

Uploaded with ImageShack.us

pa u deliriju izletili i mi na palubu i još dugo pljeskali i urlali. Trajekt se skoro prevrnuo, stara Porozina…

Ulovio sam mu tempo, jak je, već teže dišem, ali ga ne puštam, ono, može mi fino tata bit, nema šanse da mi sad zbriše, jednom u životu možeš dobit Rogošića! Da mi ga je nešto pitat, ali ima vremena poslije trke.

Čovjek je najveći plivač ovih prostora, pobjednik više neslužbenih prvenstava svijeta Capri-Napoli, 142-struki prvak SFRJ, dvaput Olimpijac, plivao u Kanadi na temperaturi ispod deset stupnjeva («Sinko, nije me bilo briga za hladnoću, nego da me ne odvali balvan u glavu…»), prvi Hrvat koji je isplivao 21 milju kroz šumu tankera preko kaljuže La Manchea (i to sa 63 godine!), član “Swimming Hall Of Fame” u Fort Laurderdaleu na Floridi, prevalio od Savudrije do Prevlake, Italije i Hrvatske, spajao otoke kao Viki Ivanović prstiće…

Uploaded with ImageShack.us

Bio je nevjerojatan, bahat, ali s razlogom. U biti, to je samo bio – on.
Na pitanje novinara, «Jeste li ikada bili u situaciji koja Vam se činila bezizlaznom?», odgovorio je:
«Kad sam plivao u Ontariju bio sam u najtežoj situaciji. Ciklona je prevrnula brod koji me pratio, tako da su me do cilja dopratili brodovi granične policije. To je bio prvi maraton da sam ušao u cilj i onesvijestio se. Prava je sreća da sam platio hitnu pomoć da me čeka na cilju. Pao mi je šećer, smršavio sam 14 kilograma, tako da su me ukrcali u kola i dali mi infuziju. Na putu prema bolnici došao sam k sebi, a onda više nisam htio u bolnicu nego u šoping…»

Zadnji pothvat bio je spajanje Afrike i Europe. On je tvrdio da je preplivao, no rezultat koji je objavio je bio sumnjiv i nerealan (171 km za 50 sati), javili su se drugi plivači i počeli mu to osporavati, on ih je demantirao, sve se pretvorilo u mučnu trakavicu i ubrzo više se za šjor Veljka nije čulo.

Na drugom me kilometru, kad sam taman mislio malo usporiti, jer je teško biti i pivopija i maratonac, moj me kolega napustio silinom ruskog torpeda i ostavio me u upitnicima. Ne, nisam ga stigao, tek se rukovao na cilju.

Poslije sam još tri puta pričao sa šjor Veljkom. I svaki put bio nekako dječački uzbuđen, nervozan, željan upijanja te energije i adrenalina, kao da se to može pričom prenijeti…

I šjor Veljko bi onako starački malo «udavio», uglavnom vodio monologe o svojim uspjesima, a mi bi se plivači i amateri onako ščućurili pod njegove skute i slušali kao nekad svoje dide pred kaminom kad bi pričali doživljaje s mora…

I još me preplivao par puta, nisam sad nešto specijalno, ali nisam ni za bacit, no barba Rogošić bi me uredno ostavljao oko drugog kilometra i dočekao s bocom mineralne na cilju na koji bih kasnio desetak minuta…

Uploaded with ImageShack.us
Porečki delfin 2004.

A onda sam ja odustao.

Još ponekad kad se ubijem plivanjem, iako je zbog potrganog ramena sve rjeđe.

I kad dotaknem baterflajem kopno čekam da dođe Ana Sasso ili neka sisata teta u mokroj majici i doda mi flašicu Pipija, a ja nasmijan potegnem. Baš kao nekad moj veliki idol, zbog kojeg sam valjda i preplivao Faros, ja koji sam počeo plivati u 25-oj…

Uploaded with ImageShack.us
Faros maraton, najbolji rezultati Hrvata

Dok sam nasmijan i veseo, plivajuć svoj rođendanski baterflaj ispod svoje kuće na Korčuli na dan 42. rođendana, u Splitu je umro Veljko Rogošić.

Bez ikakvog objašnjenja kakva je to bila duga i teška bolest, samo tako, sa šturom sirovom vjesticom koju su identično prenijeli svi portali i dnevnici. Čak sam to saznao par dana kasnije, slaba povezanost, informatizacija, signal, godišnji… Ode naš Weissmueller.

Od sada za rođendan pijem Pipi i plivam deset kilometara, za sve ono što je napravio i kako je živio šjor Veljko. Zgogom ljudino, zbogom idole, hvala ti u ime svih nas kojima si približio daljinsko plivanje i neka ti je laka zemlja.

Više se ne rađaju takve sportske junačine…

Uploaded with ImageShack.us