Das ist Walter – Sarajevo, 23 godine kasnije…

1,2K

Bio sam jednom u Sarajevu.
1986. me u goste zvao Nešo.
Ne onaj tuzlanski, sarajevski.

Vidio sam Jahorinu, Bašču, Koševo, jeo prvu i najbolju krumpirušu u sazviježđu, pobijedio u maratonskoj partiji Lore u eksanje ladne vode (djeca, šta ćeš) i divio se jednom prekrasnom, meni tada tako drukčijem gradu od preduniverzijadskog, presocijalističkog Zagreba.

Nešu sam zauvijek pogubio u prepisivanju adresa, gubljenju rokovnika, lijenosti.
Nadam se da je dobar i da i dalje s bratom uživa u piti od ribanog krumpira.

22 godine kasnije, odlučio sam ispraviti grešku nanesenu samo jednim pojedenim ćevapima, iako sam u par navrata (Ana, Slađa, Amela) dobivao iste dostavom sa zadnjeg sjedišta auta.
Hvala do neba, bilježim se i dalje…

Kako upravo pišem tekst “Sva piva i najbolji ćevapi Bosne”, detalje ćete saznati u svom omiljenom Playboyu, ali moram ispucat malo emocija i slika koje nisu ušle u uzi krug.

Amela (na slici “Šošoni se zbijaju” lijevo pokraj majmuna koji izgorio u Tuzli),

moja Geochalenge Queen, kako joj je to blizu doma a uz cestu od Tuzle – dočekala me na barama.

Iako se navodno sa bara niko ne vraća, mi smo se povratili odmah nakon prve kavice kod Tite.

Gdje sam odvalio na maskirne jastučiće.

Čuo sam potresnu priču o konzervama

kojima je lažno brižni Svijet hranio narod u podrumima, obišao Grbavicu

i sjetio najružnije ali i dosta efikasne obrane u povijesti nogometa prije Bugara – Škrba Berjan Baljić, pa svih priča Nikole Nikića, Fudbe Baždarevića i komentare Popovskog i Kovinjala.
Stadion ruševan, a emocije navrle…

Iz birtije koju treba vidit, imenom “Priroda i društvo”, odlazimo do Sarajevske Pivare, pijemo bolju crnu od mlake svijetle

te se prepuštamo čudesima bosanske kuhinje poput klepe

i svega drugog umotanog i u saftu u “Staklu”

nakon čega nisam mogao jesti ćevape.
Da, nakon toga JA nisam više mogao jesti ćevape.
“Kako ba nemreš?”

Zato smo ih doručkovali.
U Želji

i kod Asima Ferhatovića,

pitao za slikanje a u zraku leti ono “danas te niko neće dirati, mali.”

I tako, šećemo Baščom, oni stričeki tuckaju, toranj otkud je Valter ubijo samo Švabe a ne naše je još tu, i kockaste uličice, i male radnje…
Kao iz bajke.

Nije kino Prvi maj, ali ima neku patinu.

Da se osvetiš onim što te tuku
Da ne misliš kako nisi baš naj
Za tebe danas pobjeđuju
Čelični Obad ili Mali Zmaj

Što je prisutno i u stalnim, divnim Brus-li vinjetama…

Spomenik velikanima, Pimpeku i Mirzi.
Žao mi ko psu što nisam više gledao pokojnog Delibašića koji je imao nešto Kukočevsko i Draženovo, desetljeće prije njih.

O indexima, najdražem bendu mog starog, isto bi se dalo pisat.
Ali ima vremena.
Kad nabavim magnetofon za vrpce iz šezdesetih.
Čovječe…

Probao kontat grafit al ne skonto.

Ipak – Play of the day

Vrtim u ruci ploču Zabranjenog Pušenja.
Das ist Walter.
Potpis: Yu Rock Express 06.12.1984.
Velikom jaranu Domagoju Jakopoviću od Nelleta dr Karajlića.

Prva osvojena nagradnjača na Omladinskom radiju, zaljubljivanje u bend, ne propuštanje niti jednog koncerta valjda do JNA.
Ubojiti tandem Sexon-Karajlić, prvi još nije znao svirat, drugi nikad nije naučio pjevat.
A oni su za mene bili – Sarajevo.
Remek djelo, iako je Sabah još remekkiji…
Eki izraza…

I tako odoh (ponovo arbajt za gazdu Kurta).
I sretan i pun.
I odlučih u rijetkim trenucima kad sam bio gladan (hvala Amela!) da ću se vratit kad mi bude ćeif.
Jer imam još puno važnih utakmica.
Divan grad…

Krenuh prema Foči, da napasem oči, a uz sveprisutnu Janu, vidjeh kako još se Hrvata probija kod komšija. Kupujmo…

Nikada, ali baš nikada nemojte voziti tamo gdje bosanski policajac kaže da je put stvarno loš.
U životu se nisam usro ko kad sam zaobilazio Goražde prema Mesićima makadamom i 28 tunela koje nisu iskapali nego trusili žličicom.
Samo sam čeko da me mrkne drekavac i prvi put u životu pričao s Klitom.
Prijatelju, nemoj mi sad stat.
Vani plus trideset, usred planine – pet, ko crvu u jabuci.
Nikad više, skakao sam ko Blanka na spidu kad sam izašo…

Ne idite od Foče najkraćom rutom prema Nikšiću.
Krajolik je divan, ali cesta boli.
I carinik ti kaže – ti piči…

Rijeka Piva ili Tara ili neka akumulacija, al bitna je boja. Zakon!

Divnog li imena…

Divnijeg li imena

Nalet na kombajn u tunelu, ja s devedeset, on s osamnaest na sat. skoro smo se ljubili…

Sve do Budve i njenih predivnih tortasto slojevitih stijena,

Pokušaja krađe copyrightsa,

Poneke čudne kombinacije,

I povratka u domaju preko Stona te druženja s pet kila dagnji i 20 kamenica za starce i babu
I obavezni skok na glavu među odvratne jedtilice i jahte, uskoro ću ih počet sabotirat…

Ja bi poso di neću radit srpanj i kolovoz.
Šmrc…