Ranih sedamdesetih dida i baba su počeli graditi vikendicu na babinoj zemlji u uvali Gradina. Nikome nije bilo previše jasno zašto bi itko to radio pet kilometara od struje, vode, telefona i općenito civilizacije kad su imali nešto djedovine u centru Vele Luke, ali uvala je bila toliko lijepa, puna borova, cvrčaka, komorača, metvice i divljeg origana, a more kristalno čisto s bogatstvom ribljeg svijeta, morskih konjica, ježina, zvjezdača, petrovih uha i tko zna čega još, ali uskoro je dovršena kućica i pripadajući joj most na koji se istovarivao materijal s obzirom na to da ceste – nije bilo.
Kako to obično biva, prve su godine protekle u čistoj ljubavi i međusobnom potpomaganju desetak familija susjeda – ribari bi nosili ulov u sve kuće, seljaci voće i povrće, tete Kata i Franica topli kruh, a moj dida bi rješavao pravne probleme i pisao knjige i doktorate dok je baba držala kuću. I tako su zauvijek ostali u Gradini. Mali metiljavi zagrebački štreber došao bi na more čim bi ga isti dida doveo, najčešće sredinom lipnja, i onda se do dolaska klasičnih turista sredinom srpnja – uglavnom motao oko svojih idola. Farbali smo barku, kopali krumpire, brali bademe, rezali masline, bacali vrše i nenamjerno nervirali babu koja me razmazila kao maslac na toploj pogači pržeći mi iste i hraneći me hrenovkama i parizerom jer sam ja to tražio…
Jedan od najdražih zajedničkih trenutaka s veličinom od čovjeka nadimkom Kapno, kako se i danas volim ponosno predstaviti je bio kad bismo nedjeljom navečer završno pokupili smeće iz naše uvale, sve to bacili u ogromnu kantu na vrhu jedne stijene ispred kuće i onda sve to – zapalili. Svega je tu bilo, brodskih konopa, boca, drva, puno manje plastike i puno više katrana nego danas, ali jedan artikl je bio na posebnoj cijeni. Dezići. Limenke potrošenih dezodoransa koje bi ispralo i potrošilo more su tako seksi eksplodirale da je mali debilček u meni veselo pljeskao i nadao se da je netko od uvaljana tijekom tjedna ubacio još koju…
Za razliku od debilčeka koji i nakon dvanaeste godine života i dalje bacaju petarde i rade brum brum s motorima, jet skijima i autima, brzo sam shvatio da eksplozije i nisu nešto što me veseli niti zanima, a i ljudi iz općine su došli didi i zamolili ga da ne „sparaje“ ni ne čini vatru na otvorenom zbog opasnosti od požara. Pa su nam dali jedan kontejner na početku uvale za cijelu valu…
Uvala je bila čista jer je većina pazila da im bude ugodnije, ipak su tu živjeli, a onda su se počele graditi sve veće i ružnije kuće, neki ljudi nisu gradili crne jame jer „uvala je velika, odnijet će to struje, i to je skupo i treba se čistit“, odjednom su se počele sidriti svakojake jedrilice i pri odlasku ispuštati govna i smeće. Pojavio se još jedan problem, tamo gdje je nekad strujalo more, na malenom poluotoku na kraju uvale, ljudi su kako bi lakše došli do svojih kuća jednostavno nasuli kamenje i tako je stao i protok mora.
Svi pokušaji nekih Gradinara da se stavi nekakva cijev i poboljša kvaliteta mora – s osmijehom su odbijeni od birokracije, kao i molbe da se postave kante za smeće. Uskoro su niknule i plutače za vezivanje brodova, restoran i Gradina je imala 1000 ljudi preko ljeta i desetak preko zime, alge i morski svijet su se povukli, boja je promijenila tri nijanse i većina onih koji vole Planet su se počeli kupati u nekim drugim valama gdje još nije zagazio kapitalizam i zarada od prirode i njenih ljepota.
Neki će reći da sam ljubomoran jer nisam na vrijeme izgradio tri apartmana, da je tih tisuću srušenih borova ionako predstavljalo problem za tlo i još više za požare i još puno toga. Ali kako moji roditelji ovdje žive tijekom sva četiri godišnja doba, itekako mi je stalo da uvala zadrži barem malo dostojanstva i ljudskosti i ne pretvori se u golo apartmansko betonsko naselje prema čemu nemilosrdno klizi…Kućerine u bojama grčkih sela, nakazne gigantske Lego kockice pa čak i jedna koja izgleda kao podivljali kaslić na potpuno ogoljenom tlu, danas su eto realnost, a horde turista svakodnevno dolaze, okupaju se, uguraju čikove i smeće u suhozide, obave nuždu pod smokvama i baš kako je nedavno savršeno objasnio Dežulović – pinaju na internetu da su bili u raju.
Moj tata iako će skoro osamdeset i premda je u Gradinu doselio tek 2005. godine, svakoga jutra nakon što zalije vrtal, prošeće do mora, sablazni se kad vidi ženu koja ubija hobotnice od deset deka i polako počisti smeće koje su ostavili ljudi ili izbacilo more. Moji roditelji nemaju apartmane niti će ih ikad imati, oni jednostavno vole Gradinu i žive u Gradini i za Gradinu, i najmanje što mogu učiniti za njih, uvalu i Planet je bila jedna akcija čišćenja, da nam barem na jedan dan svima bude ljepše, i da možda upoznamo i neke istomišljenike koji bi ovdje u zdravlju i veselju htjeli provesti još puno godina.
I tako je i bilo, Facebook i Instagram obaviješteni, javila su se oba luška radija, a najavu je prenio i Green.hr, Kasandra je ispekla slane i slatke rolade i krenuli smo na dogovoreno mjesto.
Odaziv sjajan, Luka iz Sarajeva i Max iz Ostrave branili su boje BiH i Češke, Alenka i Fran Slovenije, Neno i Sedja Zagreba/Zubaća vale, a tu je i bila zagrebačko-gradinarska obitelj Borovina s druge strane vale. Kad sam pomislio da je to to, stvorili su se i Edi i Neno sa Svetega Ivana, a u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena i luška, odnosno gradinarska obitelj – i opet Borovina, a došla je i Anđela s obitelji okinut koju fotku! Došla nas je pozdravit i teta Dolina kao najstarija Gradinarka, a sve skupa 16 ljudi naoružano rukavicama, vrećama i dobrom voljom krenulo je u akciju malo iza 9 i tri sata kasnije uz dvije pauze skupilo 20 vreća smeća, dva sidra, jednu trulu paletu i dosta građevnog materijala.
Nikako da naučim da se akcije (ovo nam je treća korčulanska ove godine) trebaju raditi od 18.00 a ne ujutro, pa smo i ovoga puta zakuhali, ali smo ponosni na pronalaske koje stoka baca u prirodu umjesto u kontejnere. Gigantski probušeni jednorog, usmrđeni dušek, dvije karte za tramvaj, desetak igala i šprica te apsolutni play of the day, grudnjak i gaćice na ponedjeljak. Još je samo falilo da nađemo i lutku… Junak dana je dvanaestogodišnji Sarajlija Luka (pronašao štaku i jednoroga!) po kojeg sam morao trčati do pola otoka jer bi inače počistio sve do Makarske, Vanesa, divno ti je dijete!
Divna atmosfera, gemišti i piva za odrasle i Cedevita za klince, od psećeg svijeta tu je bila Luna i nakratko i Dživo (skupljali smo uz cestu, a Dživo, eh, Dživo…), javili su nam se brojni ljudi da su sljedeći put s nama i da ih svakako nekako obavijestimo, našli smo i jedan mobitel, ali se ipak javila teta koja je u meji krala smokve, Dživi smo našli skupu lopticu koju smo kasnije vratili vlasniku, dvi tete su me zaustavile na malo ježina i žmul vina i dan je jednostavno proletio…
Sretan zbog čistoće, novih ljudi i evangeliziranja ljudi u Novi otok, Čisteće medvjediće i RokOtok, nadam se da ćete i vi napraviti nešto lijepo za naš jedini Planet i da se uskoro vidimo u novim akcijama. Hvala Kasandri na divnim fotkama, Borovinama na pivu, napolitankama, soku od mente i travarici, svima što su se okupili i oznojili i dali sve od sebe. Idem ganjati vjetrenjače i pisati državi da učini nešto da se Gradina prestane uništavati jer sam pri kraju godišnjeg, pa se vidimo u Zagrebu na novim akcijama. Samo čisto!
PS: Oblačim se u trenirku i hudicu jer se zavlačim u grmlje zbog smeća koje pojedinci guraju što dublje mogu, a kako u žbunju ima krpelja, pauka i nečeg što me zadnji put ispikalo kao da sam Žanko – bolje se malo oznojit, more je na metar 🙂
1 comment
Sav respekt ovog svjeta !!!!
Čestitam i HVALA svim ucesnicima !!!!