Tehnički…

Tata si je kupio prvi auto u svojoj 33-oj.
Polovnu bubu.
Sa strganim prednjim sicem.

Ja sam imao devet godina i nije se znalo ko je sretniji, jer me već fino nerviralo što sam u spomenarima i leksikonima na stranici „Koji auto imaju tvoji roditelji“ morao stavljati križić.
Pa sam guštao 50% jer me stari, inače iskusni prosvjetar nije htio staviti na suvozačko jer sam dijete.
I tak sam virijo.

Jedno smo jutro sljedećeg tjedna krenuli preko Dugog sela i Vrbovca u posjet baki u Križevce.
Jedna je purica ničim izazvana pretrčala ispred našeg Herbija, a stari, odrastao u okruženju gdje se ne gaze domaće životinje (iako smo skoro završili u grabi par godina kasnije na Krku kad se krvavih očiju zaletio u jednog fazana), zakočio je s obje noge.

Ja sam se maleni primio za sic, sic je bio potrgan i tako sam bio katapultiran u prednju šajbu.
Kad sam opal na pod ispred suvozačkog, stari je prstom prešo po šajbi i rekao – u, dobro, cijela je.

Na jednorukom džeku, iliti česmi kraj ceste sam izlio tri litre krvi, nos mi je krivo vratio na mjesto doktor Cvetnić i pritom odnio hrskavicu, a moj stari je rekao da auto nije igračka i da mi ga zato neće dat vozit dok ne položim.
I nije mi ga dao.

I prodo je Herbija, ustvari mijenjao ga za onu staru žutu Jettu kojih je tad bila puna Atena pa sam imao fobije na maturalcu.
Stari je pogazio riječ, i kad sam napunio 18 me odveo na jedno polje na Korčuli, dao mi volan i dvadeset sekundi kasnije me sterao tamo odakle sam izašao 18 godina prije jer mi fakat nije išlo.

Vozački sam položio jedva u 21-oj.
Došo sam starom i reko, idemo u videoteku.
Jetta je bila jača od Skale pa sam do Martinovke prestrašio policajca, projurio kroz tri trake kroz podvožnjak na Masarykovoj i dobio zabranu dovijeka.

Al nikad neću zaboravit usranu facu starog koji se priljepio za ručicu iznad prozora i izbečio oči ko da mu je baš ova vožnja zadnja…

Jetta je davno umrla, stari po Korčuli vozi polovnu Corsu iz 91, ja u 33-oj kupio prvi Clio.

I odonda me guze na tehničkom.
Svjetla, kočnice, svjetla i kočnice, ulje, ispuh, klima, borić… uvijek nešto.
Gledam usrano svaki put nekog drugog stričeka kako gleda mene kako bi mu dao sto kuna a on me pustio.
I ne.

A ja ne dam sto kuna jer za sto kuna radim ko Kinezčić.
I tako će me i ove godine poslat po nešto a ja ću izgubit tri sata na regi, cijeli dan kod mehaničara i još sat na osiguranju i biti vrlo drki navečer.

I siromašniji za par tisuća kuna jer će mehaničar nać da cincilator gefufne ima alchajmera (zašto u mehaničara nema tradicionalne retardirane engleske terminologije kao kod ekonomista, helou).

Uvijek imam neki strah od mehaničara da će mi pri pregledu odvrnut neki šarafić kako bi morao doć već sljedeći mjesec, baš kao i od zubara kad ti na kraju zareže svaku plombu i zubić s onim kratkim oštrim.

Mnogo luksuzan sport imat auto.

Al kad imaš kraljevski muskulfiber od desetoboja…

Roman

Daley

Mutimir

Uskoro!