Draga Mirjana, hvala puno na pozivu, organizaciji i akciji. Što je Miki Trasi, kad je nastao i kako to da ste mu dali baš to mačje ime?
Udruga Miki Trasi proizašla je iz istoimene dječje dramske družine koja je započela s radom davne 2000. godine i djelovala kontinuirano sve do 2019. kad je Udruga osnovana sa željom da proširi djelovanje i na ostala kreativna područja; likovno, glazbeno, plesno ali i na ekologiju i njegovanje baštine.
Kako to da ste se uz posao u školi odlučili baviti još i ovim?
Dramska družina, koju sam svih tih godina vodila ja, a djeca su rasla i mijenjala se, djelovala je vrlo uspješno i gostovala u brojnim mjestima Hrvatske, ali i u Italiji, Sloveniji i Austriji, a bili smo i gosti na Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku. Za taj rad dobili smo i brojna priznanja koja su otvorila put razvoja i širenja udruge. Danas ona broji 19 odraslih članova i dvadesetak djece, a ja sam još uvijek voditelj, eto 23 godine Miki Trasi je važan dio mog života i kao učiteljice i kao kreativca.
Udruga radi s djecom tijekom cijele godine kroz brojne i raznovrsne radionice, u suradnji i partnerstvu s još nekoliko udruga s otoka. Organiziramo i gostovanja i predavanja zanimljivih osoba, a pjesnik Enes Kišević je naš počasni član. Okušali smo se i u izdavaštvu pa smo tako izdavači i autori knjižice Abeceda po Luški i male enciklopedije bicikla O bicikleto kao zahvalnice biciklu za svu slobodu koju nam poklanja.
Što sve radite na otoku i kako je prošlo ovo ljeto?
Zadnje tri godine Udruga je organizator jedinstvenog Festivala Mala Vela Luka. Sredinom srpnja u Veloj Luci događa se sedmodnevni festival u našem parku – Žardinu. Tjedan dana cjelodnevno odvijaju se različite kreativne radionice, kazališne predstave s kojima gostuju različita kazališta za djecu, koncerti, ples, ali i znanstvene radionice s kojima želimo približiti znanost djeci, astronomske večeri, zanimljiva kemija i fizika i dr. Tu su i ekološke akcije, ali njegujemo i baštinu kroz priče o mejama-suhozidima, izrađujemo mozaik. Imamo i sportske ljetne igre, šah, stare tradicijske igre. Sve što sam nabrojila je besplatno i dostupno svima, a svi voditelji volontiraju što je naš najveći uspjeh.
Čija je ideja, kako vas prati grad, kako Županija?
Naravno da bi to bilo tako nužna su financijska sredstva. Do njih dolazimo uz pomoć Općine, Turističke zajednice, Županije i brojnih sponzora. Nedavno smo i putem natječaja za otoke uspjeli osigurati neka sredstva za sljedeći, četvrti festival.
Početna ideja je bila da festival bude prvenstveno namijenjen djeci iz mjesta koja više ljeti ne odlaze po uvalama u svoje kuće i kućice kao nekad jer se tamo sad kupaju i uživaju neka druga djeca – turisti, a oni traže načine kako u gužvi svog mjesta provesti ljeto. Međutim pokazalo se da je naš festival zanimljiv i našim gostima pa i stranim, tako da smo i ne želeći postali i turistički događaj. Žao mi je što mi ljeti potpuno zaboravimo na sami sebe i sve, baš sve se prilagođava turistima.
Koji je vaš savjet da djeca opet budu djeca, a ne mali opsjednuti roboti?
Radim kao učitelj dugi niz godina u predivnoj zgradi OŠ Vela Luka koja je zaštićeno kulturno dobro, udaljenoj samo nekoliko metara od mora i to je moja velika inspiracija. Vodim udrugu sve ove godine, stalno sam s djecom i mogu reći da su djeca samo divna djeca, mijenjaju se onoliko koliko vrijeme traži od njih, ali i dalje su to čudesni svjetovi. Problem su odrasli koji tako brzo zaborave da su bili djeca a roditelji vrlo često na ta nježna dječja ramena tovare teret svojih neostvarenih želja i ambicija.
Svi stalno govore o mobitelu, igricama kao problemu. Najiskrenije, rijetko sam vidjela da je dijete na bilo kojoj radionici držalo mobitel u ruci ili da je za vrijeme predstave ili igre netko od djece gledao ekran. Mislim da sam ovim sve rekla. Ponudimo djeci kvalitetan sadržaj, bavimo se s njima, potičimo ih na kreaciju, okružimo ljepotom i umjetnošću, povećajmo satnicu likovne i glazbene kulture i sve će biti dobro.
Gdje se vidite kroz pet godina?
Za pet godina željela bih biti ovdje gdje jesam, iako nisam rođena na otoku, otok je moj život, a posebno ga volim zimi kad prestanemo biti destinacija i opet budemo samo otok. Ne nosi udruga slučajno ime Miki Trasi. To je mačak iz divne priče Vesne Parun, koji za razliku od svog brata Džingiskana, koji napušta otok i odlazi u svijet, ostaje na otoku, mirno živi, lovi i gleda u pučinu. Tako bih i ja.
Udruzi želim da živi svoj veseli, pametni šareni život s puno djece. Sve što radimo može se pratiti na našoj FB stranici i tako nas kontaktirati.
Hvala vam za sve što radite za bolju budućnost ovog planeta.
