U mom kasliću, svega navoljuuu…

Kaslić – od eng. Castle each, iliti – svaki zamak. u purgerskom – poštanski sandučić

Kao mlađi mladić, s oko trinaest, našao sam u areninom ili kojem već crnom oglasniku neki frendfajnder, poslao kuvertu s deset dojčmaraka, napisao u pismu hobije i države u koje bi putovao, a oni su mi zauzvrat poslali 10 adresa ljudi navodno sličnih interesa.

Pa sam tako par godina vježbao engleski i krasopis, čekao u redovima u pošti, skupljao markice i zaljubio se fatalno u Beate s kečkama iz neke privaginine u istočnoj Njemačkoj.

Prestao sam se dopisivat kad se crvenokosi Geir iz nekog fjorda zaljubio u mene, ali sam se u međuvremenu navukao na činjenicu da volim otvarati sandučić i veselit se ikakvoj pošti.

Starci su tih godina plaćali svojih standardnih pet računa, za Božić i Novu Godinu se sažaljevalo zgrbljenog poštara, čestitke se držale pod borom, a pokojni je dida oko prvog u mjesecu nervozno iščekivao invalidninu.

U doba Spectruma znao bi svaka tri mjeseca naručit kazetu (krivu, uglavnom zavijajuću OR-WO ili goru, s igricama koje nisu odgovarale opisu) s novim igricama iz oglasa iz Sveta računala i to tako da poštar s računom dođe onaj tjedan kad je škola popodne pa da starci ne skuže.

Tada u školama još nije bilo droge, kamera, džuboksa sa čokoladom a djeca su umjesto mobitela posjedovala kućni odgoj, i umjesto u kockarnicu se išlo kod frenda s komodorcem (10% slučajeva) ili naganjat išta okruglo (93% – ovo je za smartblond).

Iz vojske sam poslao oko 500 pisama, dobio ih još i više i bezuspješno se paralelno upucavao Ireni, Maji, drugoj Maji, Andrei, Koraljki (njoj najviše iako je imala debilno-deformirani rukopis pa nikad ne bi pol tog skužio), i još par njih, pa se kasnije nastavio dopisivati s par normalnijih likova i opet volio viriti u kaslić.

Kasnije smo svi iščekivali maminu invalidninu (koja mi je, uz čestu student-servis šljaku bila džeparac), računi su se uduplali a onda je došlo i nešto što je u djetinjstvu bilo nezamislivo poput mobitela ili da stvorenje poput Petra Vlahova može imati reportaže u centralnom Dnevniku – počelo nam je stavljat reklame u kaslić.

Eeej!

U naš kaslić!?

A naša privatnost?

Halo?

Stari je bio polulud i tjerao tipove koji bi zvonili dole a) urlajući na njih preko interfona ili b) tiho se šuljajuć na balkon te kad bi skužio studoše raznosivače njihovim potpunim ignoriranjem i psovanjem u bradu.

Paralelno se polako pojavljuje internet, sve se manje piše po papiru, ne pišu ni rođaci iz Australije, rodbina iz Prigorja je uglavnom na nebu, a računi su se učetverostručili.

Kad mi i stigne neka razglednica, osjećam se zbunjeno kao da sam našao crvenog cenera (sto dinara, onaj pegaz, koji penis…) ispod monitora – totalni relikt…

Pa sam tako mjesec dana iz fore skupljao sve što mi je palo u sandučić.

Bez veze…

Random order mjesečnog smeća kojim me zatrpalo ide otprilike ovako:

By ribafish

Billa – Žuto, antipatično, preveliko. Previše me bombardiraju po telki i radiju da bi išao baš njima

Diona – Jad i bijeda. S one jedne jadne straničice me gleda uvijek jedan te isti brkati poslovođa lopov nekog bosanskog naglaska. Al me tete prek ceste vole i pozdravljaju i ja njih!

Lidl – Serem ti na dućan di nema muzike (osim za Božić kad između Fantoma i Maraja Keri svugdje drugdje – biram upravo njih) i di je traka di ti trebaju stat stvari koje je teta blokirala dužine mog penisa. Al kako rade na normu, brze su ko Spidi Gonzales. Sviđa mi se što imaju raznovrsnu ponudu u letku, ali kad dođeš do dućana – nestalo…

Konzum – Ne idem tamo ako ne moram, jer odmah vidim Ivu Todorić kako od mojih para kupuje 60 megakremšnita punjenih šampitama, išlerima, maslacem od kikirikija i s dva FAP-a puna majoneze i grohotom se smije u slowmotionu. Sam letak je prebijel i nikakav

Emezetta – Nikad mi nije sjelo ime, a prijelom je skroz socijalistički. Nikad me ne primame ničim, a tek kad sam saznao ko je gazda…

Metro – Najprofesionalnije od svih, omot, razvrstano, velike sočne fotke. Vidi se da Švabo dela. I žene koje reklamiraju donje rublje su baš ono… Ko nekad kad sam ko prištavlija bacao drkicu na tete u grudnjacima iz kataloga Quellea. Doktore, jesam li bolestan? Znao sam, hvala…

Merkur – duguljasti letak koji izgleda OK, ali nikad ne nudi ništa, nego samo sve isto što i drugi ali duplo skuplje. Najbolji mi je onaj radnik mjeseca na kraju i njegovi savjeti… Svašta…

Mercator – Slovenci… Ma. Odem tamo jer mi je najbliže i imaju sjajan izbor povrća za moju našaćenu jetru. Ali letak je zanemariv

Interspar – Sad ga si nemrem vizualizirat, pa moš mislit koliko je kvalitetan…

Pevec – Slike kvalitetne ko s vjenčanja Žuži Jelinek. Trećeg. Sve vuče na bofl, ali na kraju ipak završiš tam…

Prima namještaj – Naprosto jezivo, poluprazno, scarry

Lesnina – Razočarenje stoljeća. Format Vjesnika i namještaj iz vagona Vlaka u Snijegu. Saperlot!

Bipa – Kriste…

Bauhaus – Do sad me nije zanimalo, ali uskoro sam nahrdo…

Baumax – Pogledaj pod Bauhaus. Nervira me onaj njihov pederski đambo plakat…

Euronics – Uvijek prodaju nekaj kaj mi ne treba i nemoju ono kaj mi je crklo

Hgspot – Uvijek prodaju nekaj kaj mi ne treba i skuplje od Euronicsa

A di je Kerum gospodo, di Plodine, Kaufland, di VeMil???

Unutra se skupilo i pet flajera za pizzu i dva za ćevape.

Korisno.

Beskorisne su dvije pozivnice za projekciju filma “Isus te voli, Isus te želi, Isus će svoj perec s tobom da podijeli” ili whatever, Crkve svetog Isusa Spasitelja s Raznoškom s porukom – “Dođi mali griješniče, druži se s nama, dobit ćeš i ti jeftino kinesko odijelo i košulju te pripadajuću ti mesinganu pločicu s imenom i prezimenom pa ćemo zajedno pljeskati i pjevati i živiti od prodaje magle i dovođenja još griješnijih i jadnijih.”

Kao i tretman za manikuru, novi frizeraj, roletara i informatički tečaj te dva jaka momka koji nose krupni otpad i popravljaju PC-je.

I računi…

By ribafish

Ali o tome sutra…