Nadali smo se da će gradska i državna vlast nešto napraviti za Zagreb nakon potresa. Kad se to nije dogodilo, i kad smo shvatili da ćemo kao i obično sve morati sami, nastao je SOS Zagreb…
Prvi potres u 2021. u svojoj zgradi u centru sam dočekao dostojanstveno, na tronu, tamo gdje i car ide pješke. Kasandra je šetala Dživu, ja kuhao kavu, i tak… u toj sekundi kad je počela ta odvratna buka, huk zlokobnog stadiona, kao da je netko nagazio Godzilli na rep, umjesto da reagiram mudro i staloženo, samo sam opsovao sve što postoji i zaurlao što je ovo…
Stvari su počele padati s polica, žbuka pucati kao ciferšlus, potrčao sam na balkon i gledao gdje su ovo dvoje, glup u svojoj bespomoćnosti i neorganiziranosti. A smijao sam se Sheldonu…
Strčali smo se u dvorište, u parkić, vidjeli i drage i naporne susjede, pazili da se ne približavamo zbog corone, prepričavali Kalinićeve histerične riječi da dolazi još jedan jači potres… skužio sam da jedan susjed ima istu pidžamu iz Lidla kao i ja, ali da meni bolje stoji, i da je on vjerojatno obukao gaće za razliku od mene jer ne bježim često u zoru ispred potresa…
Malo smo se plašili, malo smijali, na kraju povukli u automobile na toplo i konačno krenuli čistiti stanove.
Za razliku od ostatka centra i podsljemenske zone, dobro sam prošao, pet tisuća kuna za gletanje i farbanje, jedna boca sauvignona iz 2017., dvadesetak cd-ova i buduća trešnja na svako skakanje susjedove djece bile su uglavnom sve posljedice, ali najveći problem za džep i mozak su oštećeni dimnjaci kojih naravno ima 9 na zgradi. Barba predstavnik stanara je krenuo u bitku s birokracijom i tako je prošla godina dana. Ništa, nada, nula, iz grada muljaju i lažu, cijene se penju u nebesa, osjećaj da sav novac koji godinama uplaćuješ umjesto da se utroši na sanaciju odlazi nekakvim popovima u drugu državu, ljubavnicama i uhljebljenim kompanjonima budi gorčinu u utrobi, i stvarno pomisliš – nisam li prestar za ova sranja? A kako li je tek onim nesretnicima u Markuševcu koje mediji uporno zaobilaze… Spakirati se i ostaviti stan bratiji koja šeće po centru i kupuje kvadrate po par puta nižoj cijeni za keš?
I tada se probudio onaj prkos, nećeš me stoko izbaciti odavde, tu gdje sam pikulao, igrao skrivača, žicao susjeda da nam spusti loptu s balkona, loše zašprehavao cure, haklao i jeo sendviče s parizerom, borit ću se za svoje ognjište koje volim pedeset godina.
I tako sam saznao da nas ima još, da postoje ljudi koji su se organizirali i sami krenuli pomagati sugrađanima u obnovi svoga rodnog grada. Kao i svima onima koji Zagreb vole, a ne iskorištavaju. Stvoren je SOS Zagreb, pa sam ih pitao kako i zašto, a sugovornica mi je bila susjeda, također i kolegica novinarka Vesna Blašković…
Vesna, što je SOS Zagreb?
– SOS Zagreb je građanska inicijativa kojoj je cilj brza, pravedna i transparentna obnova Zagreba i povratak života u centar grada. Nas nekoliko, uplašenih i očajnih nakon petrinjskog potresa, skupilo se na Zrinjevcu, jedinom mjestu na kojem se nismo bojali da nam cigla padne na glavu. Upravo nam je taj potres otvorio oči da u Zagrebu nije učinjeno ništa gotovo godinu dana, a mogla bi nam se dogoditi katastrofa i odluka je pala – osnovat ćemo udrugu i boriti se za naš Zagreb.
Tko je sve unutra?
Sada već imamo preko tisuću članova, imamo arhitekte, statičare, pravnike, poduzetnike… Zaista je široka lepeza ljudi. Osnivači su, između ostalih, Nevena Rendeli, Tomo Ricov, Igor Kordić, Ana Petričić Gojanović, Vedrana Likan, ja…
Što pokušavate postići?
Pokušavamo se za početak maknuti s mrtve točke. Od potresa je prošlo gotovo godinu dana, a po Zakonu o obnovi nije počela obnova niti jednog jedinog objekta ili privatne stambene zgrade. Ljudi se još bore s hitnim radovima, poput sanacije dimnjaka, krovova, stubišta, nemaju plin… Papirologija za konstrukcijsku obnovu je, ako se s njom i izboriš, ‘teška’ ravno 6 kilograma. Mislim da to sve govori o stanju. Plus, svi vidimo da je centar postao grad duhova. Trebat će puno da se život vrati u grad, a mi smo tu da ne damo vladajućima da zaborave na nas kao što do sada jesu.
Imate li pomoć od onih koji su dužni pomoći, ili se prave mutavi?
Kako sam nakon prvog potresa osnovala FB grupu Potres u Zagrebu – Svi mi u centru koja (nažalost) ima više od 13.000 aktivnih članova, itekako su mi poznati problemi stanara jer s tom grupom živim i dišem već 10 mjeseci.
Opći je dojam da smo potpuno sami i prepušteni samima sebi.
Što ste do sada napravili, što trenutno sve radite?
Udruga ima jasnu strukturu i zadaće, između ostaloga, radne skupine u koje se uključio velik broj građana. Naš je posao da ukazujemo na nelogičnosti, pokušavamo pojednostavniti procedure i najvažnije – ne dati da se na nas zaboravi. Sada smo na prekretnici. Zagreb ima priliku postati moderan srednjoeuropski grad, siguran za svoje stanovnike i posjetitelje, ili će biti ruglo. Sada je, ovakav, nažalost na dobrome putu da to postane.
Na koji način se financirate?
Financiramo se vlastitim sredstvima, a moguće su i dobrovoljne donacije članova.
Kako se građani mogu pridružiti, kako pomoći?
Mogu ispuniti prijavnicu na www.soszagreb.org, označiti teme koje ih najviše interesiraju (obnova zgrada, sigurnost, obnova javnih ustanova i škola itd.) te dati svoj doprinos kroz volontiranje u udruzi ili pak prijedlozima, sugestijama. Otvoreni smo za sve mogućnosti jer želimo čuti što sve ljude muči kako bismo detektirali i adresirali sve probleme.
Koji je po vama najveći problem?
Neprovedivost, odnosno iznimno teška provedivost Zakona o obnovi. Osim toga, pravo na konstrukcijsku obnovu koju subvencioniraju država i grad, imaju samo žute i crvene zgrade, a zelene ne, što smatramo diskriminacijskim. Već su svi građevinski autoriteti u Hrvatskoj upozorili da centar Zagreba, kao i sve zgrade građene prije 1964. godine, ne mogu izdržati potres od 6,5 stupnjeva, na koliko je Zagreb procijenjen.
U Zagrebu je pregledano 26.121 zgrada, od njih je ukupno 5.966 sa žutom i crvenom naljepnicom. Od toga je 2037 zgrada u Donjem i Gornjem gradu. Dakle, svi ovi ostali nemaju pravo na subvencioniranje konstrukcijske obnove po modelu 60:20:20 te plaćaju sve radove, ako se na to odluče! Nažalost, u velikom dijelu javnosti postoji veliko nerazumijevanje te mnogi olako zaključuju kako će se nekim tamo bogatašima obnavljati stanovi, što je potpuno izvan pameti! Prvo, konstrukcijska obnova nema veze sa stanovima, a drugo, mi govorimo o ukupno niti šest tisuća zgrada u gradu Zagrebu, od čega je tek oko 2000 u centru!
Problemi su zaista višeslojni i u cijeloj priči niti mi stanari ne možemo biti amnestirani od odgovornosti. Drugo je pak pitanje što je zakonski okvir, ma kako divno izgledao na papiru, zapravo omogućio nebrigu za vlastitu nekretninu. Dodajte na to pitanje zaštićenih stanara, koje nijedna vlast u Hrvatskoj nije imala hrabrosti ‘presjeći’, međuljudske, ‘dobrosusjedske’ odnose i dobit ćete savršenu platformu za status quo. E sada, kome odgovara da nam je grad tako zapušten i da se tu i tamo izgradi neka novogradnja u centru koja samo zbog činjenice da ih naprosto ima strašno malo, postiže cijenu kao da je u kvadrat u centru Pariza, a ne Zagreba – svaki bi se građanin trebao zapitati kome to ide na ruku.
Puno hvala Vesni Blašković i SOS-ovcima, preostaje nam da zasučemo rukave i uzmemo stvar u svoje ruke.
Počeli smo s čišćenjem otpada, pridružite nam se svakog vikenda uz Čisteće Medvjediće, nadam se da je ovoj žgadiji i šljamu koji stavlja šareni stiropor na zgrade umjesto da ih popravlja i tuži roditelje koji ukazuju na opasnost urušavanja škola i vrtića – odzvonilo. Sretno nam bilo…
