U laganom jutarnjem Dživohodu prolazio sam rubom dječjeg parka i krajičkom oka spazio nju. Nogometnu loptu. Malo rabljenu, mrvu izlizanu, ali definitivno potpuno upotrebljivu. Neki ju je bahati klinac zaboravio i ostavio da očigledno tu stoji cijelu noć. Čuj, netko je ostavio nebranjenu loptu na igralištu, koliko to zvuči nadrealno za nekog tko je tu odrastao pred četrdesetak i više godina, i neimao vlastitu, odnosno čeznuo za istom…
Tih kasnih sedamdesetih, kad smo skrivača i lovice zamijenili s Lopova i pandura i loptaškim sportovima svake vrste, imati loptu je značilo biti ekstremno bogat. Mi doma baš i nismo bili dobro stojeći pa sam do petnaeste godine, s deset i trinaest uspio nažicati tek dvije Pirotice, odnosno pokušaj lopte iz fabrike ljepila, gume i koječega Tigar iz Pirota. Uglavnom, to tvrdo govno je samo imalo oblik lopte, ali je bolesno divlje mustanžno odskakalo i imalo neki plastični šmek pri dodiru s površinom, pogotovo kad bi te pogodilo u facu.
Za razliku od baltica, pravih nogometnih lopti koje su imala samo djeca funkcionera i poneki uporan žicatelj, i njihove od početka bliješteće bjeline (koju bi s vremenom igranjem po betonu i asfaltu preotela neka sivosmeđa patina), Pirotica je od prljavo bijele brzo prelazila u prljavo sivu i s onim slabo iscrtanim pentagonima izgledala poput ofucane hijene.
Gumenjače, Tigrice ili šatro lopte, kako smo ih zvali, imale su još jedan dodatan minus, taj da su se vrlo brzo deformirale, pa ako je dežurni kreten na igralištu znao sjesti na nju, uskoro si imao cepelin, a ne loptu. Trajnost je bila malena, ipak su naša igrališta bila ograđena žicom i zidovima, i mislim da sam se prije počeo brijati nego vidio mreže za gol. Tužan bijaše dan kad bi kroz sloj površinske plastike provirio crni mjehur od gume, siguran znak da joj više nema spasa… Svejedno, kako se u to doba djecu tjeralo na igralište odmah nakon ručka, i često bi u to doba susjedni klinci dolazili posjednicima pozvoniti i žicati loptu, u stilu:
“Teta, je li Neno doma?”
“Nije djeco.”
“A je l’ možemo posuditi njegovu loptu?”
“Možete djeco, ali je vratite.”
I sad zamislite užasa ako ste Neno i došli ste doma, a lopte nema… Još je gore bilo ako imate loptu, doma ste, ali ste u kazni zbog jedinica iz matematike i fizike, koje su u mom kvartu bile na lošem glasu.
„Teta, je l’ možemo…“
„Ne možete, ne dam, to je moja loptaaaa!“
A poneka mama onako pogleda svoju nejač i zaključi – možda je ovo dobar način da počne učit – i baci loptu u bezdan s drugog kata…
O kako je to bolilo…
Pirotica je često na igralištu završavala u dvorištu kod domarove obitelji, koji je ovisno o raspoloženju istu vratio, zadržao, ili u ekstremnim slučajevima (kada bismo mu istom prolili pivicu) i razrezao, a poseban krug pakla je bio namijenjen konjima s jakim šusom koji bi je znali napucat na terasu ili krov škole. Što se tiče modnih detalja, postojala je u trgovinama Sport Beograd mrežica za balticu, koju se moglo koristiti tijekom čekanja završetka aktualne tekme na igralištu kao tehniciranje za nesposobne. Zamislite razočarenje kad bi vam roditelj skromnih primanja kupio tu mrežicu, a u njoj kao poklon – gumena Pirotica!
Postojao je također i kodeks da se tekma dovrši, ili da ako uleti starija ekipa pokupimo prnje i tako bez pobune ne pokupimo šamare. Uglavnom, ako si sedamdesetih imao loptu – išao bi zagrljen s njom do kreveta, kad bi te silom odvojili od nje i bacili u kadu na pranje. Pa me malo boli kad vidim ovaj konzumerizam i lijenost, ali bit će zato što sam star i čangrizav.
Lijepi dani mladosti…
