Ana je jedna ludo hrabra djevojčica/djevojka koja mi se pridružila na plivanju na jednoj od najtežih etapa prve faze projekta #RokOtok. Njezin stari mi je životni idol, jedan od onih likova koje nazovete jednom godišnje i rekli ste si sve.
E pa Ana je izgleda povukla to Sašino i sad uz to što bez problema odrađuje školu, u slobodno vrijeme radi ono što voli i što ju veseli. Uglavnom, Ana je napisala – knjigu…
“Već godinama *sve* odrasle osobe u mom životu uporno mi postavljaju pitanje “Što ćeš nakon srednje/faksa??” i ja sam uporno odgovarala s “ne znam”. Ove godine, javno i glasno objavljujem odgovor u nadi da ćete me pustiti na miru – pisat ću knjige. Mislila sam da je najbolje što prije započeti karijeru pa sam sa 16 napisala i sa 17 objavila svoju prvu knjigu za djecu.” Napisala je Ana na svom Facebooku, pa sam joj morao postaviti par pitanjaca!
Ja sam mislio da se ti samo baviš vaterpolom, kad ono – knjiga!? Otkud ti ideja? E da, i tko si ti, koliko imaš godina, koja si škola i sve to…
Ja sam Ana Prižmić, imam 17 godina i idem u treći razred II. gimnazije u Zagrebu. Kad smo već kod gimnazije, moram reći da me to Vaše “bez problema odrađuje školu” poprilično nasmijalo, točnije poslala sam to svim svojim prijateljima pa smo se svi skupa valjali po podu od smijeha dobrih 15 minuta.
Što se knjige tiče, već dvije godine imam svakakve ideje za knjige, ali zapravo je sve počelo kada sam jednog ljetnog dana malenu, ali glasnu rodicu Stelu Preden na koljenima molila da zašuti i nije pomagalo te sam joj na kraju obećala da ću joj ako bude tiho napisati priču i pitala ju o čemu želi priču. Nakon dugog razmišljanja i mnogih premišljanja, odgovor je na kraju glasio “napiši o tri leptira, jedan se zove David, jedan se zove Josip i još jedan leptir je s njima” te tako prva od 18 priča u mojoj knjizi nosi naslov “Tri leptira”.
A sori, dobar sam ti sa starim, a kako je on bio štreber… No, kome je namijenjen “Dar Anđela”?
Dar Anđela prvenstveno je namijenjen djeci, s tim da ima dvije ili tri priče koje su zapravo više poruka za roditelje, a koje poručuju roditeljima da prihvate kreativnost svoje djece i upozoravaju na globalno zatopljenje.
Kao da sebe čitam! Tko su ti uzori, što si najviše voljela od lektire, što čitaš za gušt?
Nikad nisam baš imala neke uzore. Nisam razmišljala da želim biti kao ta i ta osoba, uvijek sam razmišljala što ja želim biti i zamišljala svoju budućnost na svoj način.
Ali kad malo razmislim, mislim da mi je na neki način uzor J. K. Rowling. Kad sam saznala da se borila s depresijom to mi je jako pomoglo jer nam je to zajedničko. Pa ako može ona mogu i ja, zar ne? Ne mislim da mogu napisati nešto bolje od J. K. Rowling, ali mogu dati sve od sebe. I s obzirom na to da mi je depresija potpuno uništila ocjene u školi, jako me utješilo kad sam saznala da čak ni Rowling nije upala na Oxford i uspjela je u životu unatoč tome.
Imaš li neke omiljene stripove?
Mislim da su stripovi cool, ali ne čitam ih, preferiram knjige.
Kako mama i tata gledaju na to što radiš, kako tvoj mlađi brat?
Mama zove okolo ljude i na kraj svakog telefonskog razgovora ubacuje “Hej moja kćer je napisala knjigu” i stalno govori da “cvjeta od ponosa”. Tata misli da je to super i kaže da je ponosan sto imam takvo postignuće u toj dobi.
Za potrebe ovog intervjua mom bratu je također postavljeno pitanje o tome što misli o mojoj knjizi i njegov oduševljen odgovor je “Pa OK, potrudila se”…
Gle, jednog ćete dana biti super frendovi. Koja ti je najdraža knjiga, koja najgora koju si pročitala u životu?
Teško mi je odabrati najdražu knjigu jer na moju ljubav prema određenoj knjizi uvelike utječu uspomene koje vežem za tu knjigu, mjesta gdje sam bila i kako sam se osjećala dok sam ih čitala. Ali da moram birati, definitivno bih rekla Harry Potter.
Od svih knjiga koje sam pročitala Ponos i predrasude u sjećanju vežem uz najveći osjećaj dosade jer je knjiga po mom mišljenju vrlo predvidljiva i nema neku bitnu poruku i stvarno mi je bila dosadna preko svake mjere i nisam psihički mogla pročitati do kraja (a nisam ni trebala jer je kraj očit).
Što će nam se dogoditi kad pročitamo tvoju knjigu, jesi li imala kakvu posebnu namjeru?
Nadam se da će činjenica da sam napisala knjigu sa 17 godina potaknuti djecu da shvate da nikad nisi premlad da slijediš svoje snove i da će potaknuti njihovu kreativnost. Zato je devetnaesta priča neispričana i zadnja stranica knjige ostavljena prazna kako bi djeca mogla sama dodati neku svoju priču, dodati dio sebe u tu knjigu. A roditeljima je, kao što sam već rekla, najviše namijenjena priča o globalnom zatopljenju i nadam se da će im pomoći da shvate da se zagađujući okoliš kockaju s budnošću svoje djece.
Reci nam nešto o sadržaju, glavnim junacima, tematici…
Knjiga se sastoji od 18 kratkih priča koje govore o odrastanju, prijateljstvu, ljubavi, obitelji, hrabrosti, ekologiji… A od likova iz knjige izdvojila bih tri, koja su inspirirana stvarnim osobama po kojima su i dobili ime – račicu Romeu, nazvanu i napisanu po mojoj najboljoj prijateljici Romani Mirošević, ribicu Stelu inspiriranu rodicom Stelom i Niku iz priče “Nika i Ana”, rodicu koju sam često doživljavala kao sestru.
S čime bi usporedila “Dar Anđela”?
Dar anđela usporedila bih s nekom knjigom bajki jer su priče nepovezane jedna s drugom i često se javljaju fantastični elementi.
Napisala si na fejsu “Zatvoreni ste u karanteni s mlađim bratom ili sestrom koji se ponašaju kao da im je jedini životni cilj nervirati vas? Znam kako vam je. Kupite im knjigu da vas puste na miru.” – stojiš i dalje iza tih teških riječi
Stojim iza tih riječi. Oni koji imaju braću i sestre razumjet će.
Kako si zadovoljna sad kad je pročitaš u miru?
Pa knjiga je skroz okej, ali možda sam mogla bolje. Ne znam, ali za to pitanje pitate krivu osobu jer ja nikad nisam zadovoljna.
Imaš li kakve nove izazove?
Moji novi izazovi su zapravo stari izazovi tj. nakon ove knjige vraćam se svojoj prvotnoj želji da napišem roman. Nisam napisala roman jer nisam znala kako da počnem i nisam znala konkretno o čemu ću pisati, ali ideju sam dobila prije nekoliko tjedana. Taj roman sam zamislila kao nešto što će šokirati čitatelje i natjerati ih da se zamisle, ali neću otkriti točno o čemu je riječ. Samo ću reći da je glavni lik romana (ujedno osoba na kojoj je roman baziran) jedna osoba koja mi je bila draga, a više nije među nama.
Gdje se vidiš za godinu dana, gdje za pet?
Za godinu dana predviđam da ću negdje u ovo vrijeme (4./5. mjesec) dobivati živčane slomove zbog mature, a za 5 godina valjda ću biti na nekom fakultetu, ne znam. Samo se nadam da ću barem jednu godinu fakulteta provesti u nekom drugom gradu. Tata je zadnju godinu srednje proveo u Americi i bilo mu je super, ali s obzirom na to da sam jako vezana za dom mislim da odlazak negdje gdje ne mogu svaki drugi vikend ići u Luku ili Zagreb ne dolazi u obzir (a i budimo realni ne bi me moji doma pustili). Ali zato bih mogla otići u neki drugi grad npr. u Split jer me jako zanima kakav je osjećaj živjeti u nekom drugom gradu u studentskom domu i od kad znam za sebe imam želju živjeti negdje uz more.
Kako to da si se usudila plivati od Korčule do Šćedra, ti nisi normalna!?
Smatram da 500-tinjak metara kojih sam otplivala fizički nisu bili preveliki izazov s obzirom na to da treniram vaterpolo, ali zato mogu reći da me psihički ubilo ustajanje u 4 i pol ujutro i da sam pri povratku kući pojela doručak i bacila se natrag u krevet do 14:00.
Hvala puno!
