Moja mama kad me pokušava utješiti kaže da si ovdje među nama bio s nekom svrhom, i da je sve što se dogodilo jednostavno moralo biti tako jer smo na ovom Planetu samo mali i prolazni. Kaže i da trebam biti sretan jer sam imao pravu nepatvorenu ljubav, koju nemaju mnogi koji naštancaju hrpu dječurlije i uopće im nije stalo do njih. Kažu ljudi i još puno stvari, ali na današnji dan odustajem od ljudi i želim biti posve sam, sam sa svojim mislima, tugom i suzama, tumarati negdje po jesenjim bojama i pričati nešto suvislo s pogledom u nebo.
Zamišljam da me čuješ svaki put dok negdje hodam, plovim, samo ležim i blejim u zvijezde… I ne znam kako bi danas izgledao, pa dvojim između ovakvog veseljka kad smo osvojili Paklenicu, onakvog kakav si bio u trenutku kad si otišao, ili nekakvog ozbiljnog srednjoškolca koji brine o frizuri, rastura na dramskoj ili pak ima neki novi hobi koji meni kao i obično – nije previše jasan…
Imao sam jasan plan što bih ti dao na današnji dan, karte za koncert po tvom izboru (ok, bunio bih se na onaj norveški metal i cajke, ali znaš da bi na kraju bilo po tvome) i knjigu Zlatka Krilića „Živi pijesak“. I naravno, putovanje na neku tvoju destinaciju gdje bismo išli nakon škole. Iako te i dalje zamišljam kao lika za Disneyland, vjerojatnije bi ti htio Las Vegas ili nešto slično, ali želja bi se ispoštovala. Našli bi neki način da se maknemo iz Zagreba i igramo, smijemo, zabavljamo, svađamo, plačemo, volimo…
Ali eto, tebe nema, a ja trčim na tisuću strana kako ne bih stao i predao se, pokušavam glumiti klauna i zabavljati sve oko sebe, pokušavam sve da zaboravim koliko mi nedostaješ, čovječe, da si barem tu, makar me sad pola sata prije škole gađao najtežim udžbenikom i odbio doručak…
Kako je sve sad besmisleno i glupo, kako je teško i jadno kad više nisi tu i kako bih te samo grlio i osjetio tvoju toplinu, Žmrmbljo moj mali, idi dalje tulumari tamo gdje već jesi i znaj da te volim najviše na svijetu. Podignite čašu za Rokatanskog, plivamo za njega ovog ljeta.
6 komentara
Sunce malo… samo polako Riba… iz dana u dan. Nema druge.
Molit ću se za dušu ovog malenog bića
Riba <3 <3 <3 <3 <3 <3
Eto nemam riječi da te utješim, a znam da ne bi ni imale vajde, samo grlim tebe, a svog malog petnaestogodišnjaka ću danas izgrliti najjače u ime tvog Roka.
Zaista dirljivo, dira u dusu koliko ste bili, jeste, povezani i prozivljavali divne trenutke uzajamne ljubavi. Ne mogu reci da znam kako ti je i nadam se da nikad necu ni saznati ali si situaciju isfurao na najvecu mogucu pozitivu na kvadrat i svaka ti cast zbog toga. Znam da si veliki primjer kako se nositi s teskim situacijama i nad svakom tvojom rijeci se zamislim. Zamislim se i vidim da moji problemi su samo zaista sitnice i da se zivot zivi iz dana u dan sretno i radosno jer sutra je nepredvidivo. Danas kada idem kod psihijatra zbog neke banalne situacije s kcerkom vidim koliko to i nije nikakav problem, koliko je sve sjajno i moze biti jos bolje i koliko trebam biti zahvalan sto je mogu zagrliti. Casa gore za tebe i Roka i da znate da otvarate oci i primjer ste svima koji, kako kazes, se ne odnose prema svojoj djeci s postovanjem i zahvalnoscu. Rok zivi vjecno kao kapljica dobrote u nasim morima. Otplivat cu jednu za vas. Budi dobro i drzi se.
Život je smrt! Kad si mu dao zivot dao si mu i smrt. I pusti tugu nek’ te nosi, nećeš moci plivati protiv nje. I naravno budi budi sretan sto je bio toliko tvoj i toliko tu, jer izmedu ničeg i ponovno ti bi opet sve ponovio. Drz’ se!