Postoji u meni taj mali šumski patuljak koji ponekad želi otići na čisti zrak daleko od ljudi i satima buljiti u rosu, lišće, kestenje, šumske vile… A kako je odnedavno tu i Dživo, iskoristio sam Džoker zovi Branka iz Putoholičara koji mi je odmah preporučio Camping Plitvice, novootvorenu lokaciju na deset minuta vožnje od ulaza na vodopade.
Nekako mi se često ne da ići do Plitvica zbog one teške ceste kroz Karlovac, pa preko Slunja i svih onih malih mjesta gdje vozači s vrlo malo mozga uživaju ulaziti u škare, a policija onda zaustavi tebe jer si vozio 54 na sat. Naravno, čim sjednem u auto, sve se zaboravlja i kreće na put.
Kasno smo se sjetili brojati zatvorene restorane, ali i otvorenih ima brdo, pa su dva sata mirne vožnje prošla vrlo brzo. Pred nama je bilo ultramoderno zdanje, kamp s 30 mjesta za kampiranje i 17 ekskluzivnih kućica. Iako su dvije slatke Francuskinje backpackerica složile šator metar od Clija, mi smo ipak odlučili da zalegnemo u moderne, jednostavno namještene i skroz funkcionalne kućice s klimom i Wi-Fijem.
Skuhali smo si kavicu, navukli gojzerice i krenuli u šumu. Vraćam se rečenici s početka teksta i u mislima prebirem sve šume po kojima sam se pentrao, amaterski, naravno, od Kambodže i Vijetnama, preko juga Australije do Kube i Koreje… Ma svugdje, i uvijek je divno i kad gledaš dolje i gore, i samo staneš i čekaš da prorade zvukovi sa svih strana.
Od stotinu stvari koje smo mislili odraditi, poput adrenalinskog parka, kayakinga, ziplinea, pa čak i quad safarija, nekako je ovo punjenje lisnatim baterijama i svježim zrakom bilo sasvim dovoljno.
Par sati kasnije kad smo se dokopali civilizacije i pojeli domaću pileću juhu i par rakija dobrodošlice u Old Shatterhandu, jednostavno smo zasjeli na terasu kućice i odlučili ne pisati ništa sljedeća 24 sata. A onda smo osjetili glad. i krenuli u deset minuta vožnje udaljenu Ličku kuću. Restoran koji je nekad bio poznat uglavnom po prekrasnoj drvenoj konstrukciji, nakon nedavnog požara rekonstruiran je i izvana i iznutra.
Gastronomadi su dobili zaduženje da meni slože tako da bude tradicionalan, ali s ozbiljnim tvistom prema fine diningu, i nakon par mjeseci, rezultati su definitivno tu. Nova jela radili su Pantelija Pekić, Enes Karalić i Robert Ripli iz Gastronomada te Igor Jularić (chef) i Dario Špehar (sous chef) Ličke kuće.
Kuća i po kiši djeluje monumentalno, brdo drva, miris šume izvana i iznutra, više nego ugodan konobar i sous chef Dario Špehar koji nam je objasnio gotovo sav meni jer se nismo uspjeli zaustaviti na samo jednom jelu. Pripisat ćemo to svježem zraku, a ne tome što imamo pokoji kilogram viška.
Za početak, rakija OPG Stilan od borovice, tsunami snage, aromatike, brutalan osjećaj kao da si se popiknuo i nosom pao na krtičnjak na kojem je hrpa mokrog lišća i barem jedan korijen. Opako jaka, ne grije nego žeže, a opisao si Liku u jednom gutljaju. Sjajno!
Predjelo u vidu Ličke daščice ili platice je remek djelce lokalnih suhomesnatih proizvoda, kravlji tvrdi sir i škripavac, dimljeni kare, slanina i kobasa te lička pola krumpira u kukuruznom omotaču. i sve je to lijepo, ali namaz od kućne base, kockica špeka i luka sa začinskim biljem je nešto zbog čega već danas trebate skrenuti s autoputa. Hrskavo, slano, ne premasno, divan amalgam svega što valja.
Baš zato što se ova vrsta sira u Lici ne proizvodi stalno i postojano, basu u Ličkoj kući rade sami u vlastitoj fermentacijskoj komori. Uslijedile su dvije juhe, povrtna i lička, koje mogu same za sebe biti obrok, pogotovo ova potonja u koju ide i bonus u obliku još jedne žlice vrhnja te potpuri tri topla predjela.
Slično kao i kod daščice, interesantan, do sada neviđen valjušak s dimljenom pastrvom i tortelin s kozjim sirom bi samo po sebi bili izvrsni, ali tu je bio i orzo s janjetinom. Svaki obožavatelj piva i viskija vjerojatno ima taj dodir s nebesima na nepcu kad zagrize zrno ječma, a u kombinaciji s jako, jako puno sitno narezane janjetine – to je čist užitak!
Uopće nam nije bio potreban još jedan tris napravljen specijalno za nas, u kojem smo kušali i sporo kuhan janjeći kotlet, punjeni pileći batak i njezino veličanstvo – janjeću pljeskavicu punjenu škripavcem. Opet sam se vratio u one okuse i arome istoka Turske, tu aromu janjećeg loja koja nije za svakoga, ali ako ste obožavatelj iznutrica i malo jače aromatike – ovo je jelo za vas. Ma sjajno.
Apropos mesa, NP Plitvice i Lička kuća imaju vlastite mesnice, vlastite mesare, a sada i vlastitu tehnologiju nabave, kontrole i obrade mesa, tako da se unutar kuće obrađuje janjetina, teletina, junetina, a i ugostiteljstvo NP Plitvice je uspostavilo aktivne kanale dobave s lokalnim udrugama preko organizacije LAG Lika. Tako da uzimaju škripavce, krumpir, janjce, med, šljive, rakije i drugo od registriranih proizvođača u Lici, a uz ovo u kući se rade i svi kruhovi, tijesta, njoki, kolači, pekmezi, a čak se uzgajaju i začini… Kad čovjek pomisli da smo se pred par godina smijali “Ličkom burgeru”…
Lokalci su nam rekli kako je sve teže nabaviti domaće proizvode u okolici jer su svi staje pretvorili u apartmane, u što smo se nakon toga i sami uvjerili tražeći po okolici upravo – basu. Kasandra je naime, oduševljena namazom htjela napraviti isti takav, a kako je na meniju NAKON SVEGA napikirala cheesecake od base, a njega nije bilo pa smo se morali zadovoljiti sa štrudlima od šljiva i jabuka, medovikom i bezglutenskom tortom od naranče, ujutro smo krenuli u potragu.
Na žalost, u krugu tridesetak kilometara pronašli smo samo jednu siranu – Turkalj, u kojoj je bilo pet vrsta sira, sjajan gust jogurt i izvrstan škripavac, ali ne i basa. Šteta, ali ovdje baš kao i u Dalmaciji previše toga staje s krajem listopada i budi se ponovo oko prvoga svibnja. No, to nas nije pokolebalo da odradimo plan i odemo do Korane na piknik.
Petnaestak minuta pješačenja (hvala Dživo što imam blata na guzici, i ja ću tebe povući drugi put), šum slapova i naš privatni pikničić za koji smo se opskrbili novim paštetama Rio Mare. Ona s papričicama je podsjetnik na mlade dane kad sam se uništavao tunom s povrćem, s limunom je više kao desertna, a s komadima masline je tako sočna, komadičasta, svježa, rustikalna i tako lako maziva da smo se jedva popeli do smještaja. Pa smo otvorili još jednu, jesmo li na odmoru ili što?
Camping Plitvice je sada u stanju polumirovanja, a takvi su bili i gosti kojima je trebalo upravo to. Tri minute od šume, nešto više do Korane, NP Plitvička jezera na kilometar zračne linije, ako vam se jaše, tu su konji, možete iznajmiti bicikle, možda se i okupati u vanjskim bazenima za djecu i obrasle (neka hvala, dao sam se ipak snimiti u pozi iz jednog filma iz mladosti), i ono najbitnije – odmarati do mile volje.
Kućice su pet friendly, Dživo je dobio svoju prostirku, igračke i posude za hranu i vodu, sve je moderno i novo, a vlasnik Ilija Crnjak nam priča kako je sve trebalo biti još i jače da nisu otvorili netom prije lockdowna. Tu je na ogromnih 16.000 kvadratnih metara i restoran s navodno sjajnim grill majstorom, koji se na žalost zatvorio dan prije našeg posjeta, prostrana dvorana, dječje igralište, amfiteatar za koncerte, najnovije multifunkcionalno igralište za nogomet, odbojku, crossfit i badminton, i jedino što nedostaje su upravo ljudi koji će spojiti par dana za potpun odmor u svježini ličke šume.
Samo nam je snijeg falio, ali svejedno, ovo je bio falš vikend (četvrtak i petak) za pamćenje i sigurno ponavljanje. Desetak kampera i gostiju s registracijama od Njemačke, preko Splita, Rijeke i Francuske – najbolje govori o tome.
Foto: Vilicom kroz Hrvatsku
