Toscana: Tjedan dana blejanja od Firenze do Siene

Toscana: Tjedan dana blejanja od Firenze do Siene

Na ovu putešestviju smo otišli Kašo, Kas i ja, a Dživu ostavili u Žabnu da i on dobije koju kilu, a ne samo mi… Krenuli smo ujutro, i opet shvatili kako nas hrvatska država krade na cestarinama plativši tjednu slovensku vinjetu 15 eura i za tri sata već bili iznad Trsta. Nakon stanke za sendvič i talijanskih bibita iz konzerve (uvijek padnem na te limunadice), krenuo je teži dio puta, glavnom talijanskom prometnicom preko Padove i Bologne u kojoj se stišćem uz betonske blokove s lijeva da me ne bi nagnječili kamioni s desna.

Pred kraj puta smo više u tunelu nego na zraku, Google maps pokazuje jedno, znakovi drugo, semafori treće ograničenje, i konačno se skidamo s ceste i vidimo…. Pa vidimo najljepše brežuljke na svijetu. Mi imamo te divne Motovune i Grožnjane, Višnjane… A ovdje je svaki krtičnjak Motovun, ajme ljepote, podšišano, uredno, održavano, lijepo… Sve čekaš da dojaše onaj Raselio Krave kao Gladijator i onako pomazi savitljivu pšenicu…

Polagana vožnja i eto ti Montefollonico, naše odredište, jedno od tisuća brda i prelijep gradić za kojeg ne biste nikad saznali da postoji da nam tamo eto ne odmara frend u gostima kod svoje mame i čeka s otvorenom bocom lokalnog crnjaka. Red chiantija, red sangiovesea i odmah smo se udomaćili. Za doručak obilazak jedinog gradskog dućana i pobožno gledanje namirnica u frižiderima: pobogu, koliko oni toga imaju, kako im se ne pokvari i tko to sve jede!?

Porchetta u sedam ujutro, kobase, salame fija suncokreta savršeno omašćene… OK, počeli smo s klopanjem i krenuli na prvi izlet, pješke do, kako sam mudro zaključio, obližnjeg Montepulciana. Gregorio je uzeo par butelja za put, mama spakirala tonu hrane za gablec, i za treptaj oka i tri i pol sata pentranja – došli smo i u ovaj mini raj. Fascinira ta kvaliteta graditeljstva Talijana, doduše fali zelenila, ali sve je tako kvalitetno, precizno i uredno, da me malo sram što direktori Čistoće i Zrinjevca primaju ikakvu plaću, umjesto da tucaju kamen uz neku trulu cestu.

Jedemo, pijemo, na mjestu gdje smo sjeli postoji besplatna cijev u zidu iz koje pritiskom na gumb teče pitka obična i (drugi gumb) pitka mineralna voda! For free! Još podrigujem… Pentramo se dalje jer je ovdje sve strmo, ovce pasu pod ručnom, bokte, konačno dolazimo do birtije i naručujemo čašu vina. Draga žena nas pogleda i kaže, a da vi uzmete butelju? Mislim, još nije 12, umorni smo k’o cucki, pa nećemo valjda… Pošto vam je crnjak? 15 eura. Može… I tako smo prehodali cijeli grad, islikavali se, divili arhitekturi i vratili na još koju butelju te totalno kukavički – uzeli taksi do Montefollonica. Da, taksi je skup u Toscani, ali tko nam kriv kad im je sangiovese tak pitak, borovničica, mljac…

Treći je dan bio rezerviran za posjet Firenci, odnosno njenom placu. Gregorio je moj tripe guru od dana kad smo se upoznali, i vječno pamtim njegove riječi da na ulazu u centar Firence postoji prikolica u kojoj lik svaki dan sprema dvije-tri vrste fileka, a na samom marketu i barem još pet šest jela na bazi tripa. Dakle, Meka i Medina! Sve smo obrstili, uživali u svakoj sekundi donjeg dijela s povrćem i mesom toliko seksi i slatko uređenim i posloženim, a onda se popeli na kat i dugo, jako dugo birali što ćemo jesti iz stvarno divne ponude. Carbonara, griz bistecce, cannelloni, pizza, sve, skoro sve, satrali smo se toliko da nismo otišli do Ponte Vecchia, ali ionako smo ga vidjeli na filmu!

Sljedeći dan Sienna, možda čak i vizualno ljepša od Firenze, ali toliko nam je svugdje bilo divno da smo samo gledali, uzdisali i trusili chiantije i sve što se moglo pojesti. Onaj centralni trg za trke konja, pa jesu li oni normalni, kakav prizor, čudo!

Predzadnji dan smo ostavili Gregorija da malo odmori od nas i išli do mjesta gdje se snimao Kasandrin dragi film Under the Tuscan sun (Bramasole), tamo se slikali i prošetali još jednim Motovunom, izlizao mi se prednji dio tenisica, pete uopće nisam koristio...Cortona je potpuno nepoznata, a opet toliko lijepe, i pizza je 7 eura u pizzeriji na centralnom trgu…

Na povratku smo obrstili jedan klasični talijanski supermarket poniženi izborom i cijenama hrane. Super su mi Talijani kako pakiraju u plastiku sve za jednokratni obrok, i tako u milijun primjeraka, ono, hoćeš juhu za dvoje – evo ti paket s kostima, mesom i zelenjem – tup, 4 eura! A meso crveno, finoooo… Uzeli smo pokoju butelju, pokoju tonu sira i polako se krenuli vraćati za domaju. Par kila više i puno sreće više, u Toscanu barem jednom u godini, hvala još jednom Gregoriju na divnom vođenju i gostoprimstvu, nadam se da će upamtiti Kasandrin Štrudl od vrganja koji je napravila mami za rođendan…